Cvetković, V. (2014). Protection of critical infrastructure from the consequences of natural disasters. Seventh international scientific and professional conference “Crisis Management Days”. Croatia: Velika Gorica, May 22 and 23, 1281-1295, 2014.
Protection of Critical Infrastructure from Natural Disasters
Vladimir M. Cvetković
Academy of Criminalistics and Police Studies, Belgrade
vladimir.cvetkovic@kpa.edu.rs
Abstract
The protection of critical infrastructure is one of the key measures for mitigating the consequences of natural disasters. As such, it is recognized as a fundamental component in maintaining the functionality of society during emergencies. It can be stated that the primary goal of protecting critical infrastructure from the impact of natural disasters is to ensure continuity in its functioning.
Reducing the impact of natural disasters on people and critical infrastructure involves interventions aimed at preventing or minimizing the risk of physical damage and social disruption. There are two dominant types of disaster impact reduction: structural and non-structural measures.
- Structural mitigation involves the design, construction, maintenance, and renovation of physical structures and infrastructure to withstand the physical forces and impacts of natural disasters.
- Non-structural mitigation includes efforts to reduce the exposure of the human population, physical structures, and infrastructure to hazardous conditions.
Non-structural mitigation approaches include:
- Legally enforced urban planning measures that consider potential disaster impacts,
- Regulating development in high-risk areas such as slopes prone to landslides and coastal zones vulnerable to storm surges,
- In some cases, relocating communities or parts of communities away from high-risk zones.
This paper analyzes the possibilities for protecting critical infrastructure from the direct and indirect consequences of natural disasters, with a special focus on structural and non-structural protective measures. Additionally, particular attention is given to the phenomenological structure of different types of natural disasters and their consequences for critical infrastructure.
Zaštita kritične infrastrukture od prirodnih katastrofa
Vladimir M. Cvetković
Kriminalističko-policijska akademija, Beograd, vladimir.cvetkovic@kpa.edu.rs
Apstrakt: Zaštita kritične infrastrukture je jedna od značajnih mera ublažavanja posledica prirodnih katastrofa. Kao takva, prepoznata je kao osnova održavanja funkcionalnosti društvene zajednice u vanrednim situacijama. Slobodno se može reći da je glavni cilj zaštite kritične infrastrukture od uticaja prirodnih katastrofa održavanje kontinuiteta u njenom funkcionisanju. Smanjenje uticaja prirodnih katastrofa na ljude i kritičnu infrastrukturu obuhvata intervencije sa ciljem sprečavanja ili smanjivanja mogućnosti fizičkog ugrožavanja i socijalnog remećenja. Pri tome, postoje dva dominantna tipa smanjenja uticaja prirodnih katastrofa, strukturno i nestrukturno. Strukturno smanjenje podrazumeva dizajniranje, konstruisanje, održavanje i renoviranje fizičkih struktura i infrastruktura kako bi se oduprli fizičkim silama i udarima prirodnih katastrofa, dok nestrukturna smanjenja obuhvataju napore za smanjenje izloženosti ljudske populacije, fizičkih struktura i infrastruktura uslovima opasnosti. Pristupi nestrukturnog smanjenja uključuju zakonski donete urbanističke mere koje uzimaju u obzir moguće udare katastrofa; regulisanje razvoja u zonama visoke opasnosti kao što su tereni pod nagibom koji su skloni kližištima i priobalne zone kao meta olujnih talasa; i čak u nekim slučajevima otkup i izmeštanje zajednica ili delova zajednica.
Upravo stoga, u radu autor analizira mogućnosti zaštite kritične infrastrukture od direktnih/indirektnih posledica prirodnih katastrofa, sa posebnim osvrtom na strukturne i nestrukturne mere njihove zaštite. Takođe, posebna pažnja se posvećuje fenomenološkoj strukturi i posledicama različitih vrsta prirodnih katastrofa po kritičnu infrastrukturu.
Kljucne reči: kritična infrastruktura, prirodne katastrofe, posledice ugrožavanja kritične infrastrukture, zaštita kritične infrastrukture, bezbednost, vanredne situacije.
Uvod
Katastrofe su prirodni i ljudski izazvani događaji koji imaju negativan uticaj na zajednicu, region ili državu. Događaji povezani sa katastrofom mogu da prevaziđu resurse odgovora i da imaju opasne ekonomske, socijalne ili ekološke uticaje. Poslednjih decenija nije evidentan samo trend povećanja broja, nego je prisutno i povećanje njihove destruktivnosti (Mijalković, Cvetković: 2013:93). To za posledicu ima i povećane ljudske gubitke, materijalnu i nematerijalnu štetu. Predstavljajući događaje koji imaju veliki i tragični uticaj po društvo, prirodne katastrofe narušavaju uobičajene načine života, ometaju ekonomske, kulturne, a ponekad i političke uslove života. Kao takve, usporavaju razvoj zajednice i zahtevaju preduzimanje posebnih mera od strane interventno-spasilačkih službi u vanrednim situacijama (Cvetković, 2013:9). Slobodno se može reći da prirodne katastrofe predstavljaju posledice međusobnih uticaja prirodnih događaja (geofizički procesi i ostale procesi u prirodi) i ljudskih sistema (društveno – ekonomskih, kulturnih i fizičkih) (Mlađan, Cvetković, 2013:106). Konkretnije, do njih dolazi usled uticaja prirodnih opasnosti na ljudske živote, imovinu, kritičnu infrastrukturu i prirodne resurse. Prirodne katastrofe su načelno polimorfnog karaktera (dve pojave istog porekla i intenziteta najčešće stvaraju različite ukupne posledice), prati ih fenomen paralelizma (pogađaju samo određene geoprostorne zone u kojima bitno menjaju uslove života i životne sredine) i specifičnih, najčešće masovnih posledica (socijalne, zdravstvene, materijalne i ekološke (Jakovljević, Djarmati, 1998:35).
Uticaji prirodnih katastrofa na kritičnu infrastrukturu mogu se sagledati kroz razumevanje fizičkih karakteristika prirodnih katastrofa, odnosno destruktivnosti koju determinišu rušilačka snaga i mogućnost rasprostiranja na teritoriji (Mijalković, Cvetković, 2013:96). Intenzitet katastrofa je u čvrstoj korelaciji sa ugroženošću (ranjivošću) pogođene zajednice (npr., zemljotres određene jačine neće pričiniti istu štetu nad seoskim naseljem sa trošnim zemljanim kućama, i nad naseljem sa modernim betonskim višespratnicama). Sagledavanje fizičkih karakteristika prirodnih katastrofa je značajno zbog ublažavanja posledica različitih prirodnih katastrofa po ljude i njihovu imovinu, kao što je i kritična infrastruktura. Takođe, razumevanje poboljšava odgovor na katastrofu, pomaže da se identifikuju sličnosti, izvrši generalizacija karakteristika prirodnih katastrofa i obezbedi kvalitetna praksa upravljanja u vanrednim situacijama (Tobin, Montz, 2007:550). Takvih karakteristika je više: intenzitet, odnosno snaga ili sila događaja. Generalno, opasnosti velikih intenziteta su ogroman potencijal za izazivanje destruktivnih posledica na ljude i na njihova materijalna dobra, što je i kritična infrastruktura. Mogućnost merenja intenziteta prirodnih katastrofa omogućava poređenje (komparaciju) prirodnih katastrofa u vremenu i prostoru. Međutim, često nije moguća direktna i apsolutna komparacija. Na primer, poplava visokog intenziteta na malom geografskom području može prouzrokovati ograničenu štetu na kritičnoj infrastrukturi, jer takve strukture na tom prostoru gotovo i da nema, dok poplava niskog intenziteta koja zahvata široko područje može prozrokovati velike materijalne štete na kritičnim infrastrukturama, jer su one osetljive i razvijene (Edward, 2005:34); vremenska rasprostranjenost je trajanje prirodne katastrofe. Može da traje nekoliko sekundi (zemljotres ili klizište), sati ili dana (čest je slučaj sa tornadom ili uraganom) ili nedelja, odnosno meseci (u slučaju poplave reke), nekoliko godina (suša). U skladu sa tim, postojaće nedvosmislena korelacija između trajanja prirodnih katastrofa i posledica po kritičnu infrastrukturu. Pogotovu, starije i već oštećenje infrastrukture neće dugo moći da izdrže negativne fizičke uticaje samih prirodnih katastrofa; učestalost, kojom se opisuje koliko često jedan događaj sa određenim intenzitetom pogađa područje u određenom vremenskom periodu (Bimal, 2011:34). To može biti izraženo uz pomoć termina kao što su ,,čest” odnosno ,,redak”, ili u terminu ,,period povratka”, što je vreme koje je proteklo između dva događaja istog intenziteta. Učestalost opasnih događaja se procenjuje tokom pažljivog ispitivanja i analize istorijskih snimaka i korišćenja takvih informacija za modele predviđanja. Kritična infrastruktura je mnogo ugroženija čestim prirodnim katastrofama, jer one u kontinuitetu, sa malim ili visokim intenzitetom, polako ali sigurno, narušavaju njene funkcionalnosti i samo je pitanje vremena kada će doći do potpunog kolapsa iste; doba godine; različita istraživanja su pokazala da su pojedine prirodne katastrofe učestalije u određenim godišnjim dobima (Preet, 2006:46). Na primer, vreli talasi nisu uobičajena pojava tokom decembra meseca u Srbiji, kao što je i malo verovatno da će ,,mećava” zadesiti Floridu. Mnoge vrste prirodnih katastrofa, posebno hidroatmosferske odlikuju se sezonskom učestalošću (tj. javljaju se u određenim godišnjim dobima). U skladu sa tim, određene vrste kritične infrastrukture, trpeće veće uticaje usled prirodnih katastrofa karakterističnih za pojedina godišnja doba; prostorna rasprostranjenost, odnosno distribucija opasnosti na prostoru na kojem se katastrofa može dogoditi (Bimal, 2011:23), važan je parameter prirodnih katastrofa jer područja nisu objekt istih vrsta prirodnih katastrofa.
Dakle, te okolnosti se moraju uzeti u obzir kada se procenjuju uticaji pojedinih prirodnih katastrofa na kritičnu infrastrukturu; brzina nastanka pojave je brzina kojom se prirodna opasnost pretvara u prirodnu katastrofu. Ovo se može odigrati vrlo brzo, kao što je slučaj sa zemljotresima, klizištima, tornadima i bujičnim poplavama, ili veoma sporo kao što je slučaj sa sušama. Prvopomenuta vrsta katastrofa se naziva ,,puzajuća katastofa” dok se ova druga naziva ,,iznenadna katastrofa”. Iznenadne katastrofe po pravilu nanose veću stetu kritičnoj infrastrukturi od puzajućih, uzimajući u obzir adaptaciju i mehanizme borbe sa prirodnim katastrofama.
Upravo zbog svoje neophodnosti nesmetanog svakodnevnog funkcionisanja društva zaštita kritične infrastrukture je prepoznata kao osnova održavanja funkcionalnosti društvene zajednice u vanrednim situacijama izazvanim posledicama prirodnih katastrofa. U Sjedinjenim Američkim Državama ,,kritičnu infrastrukturu i osnovne resurse“ (Critical infrastructure and keyresources − CIKR) čini širok opseg sredstava i imovine koji su neophodni za svakodnevno funkcionisanje društvenih, ekonomskih, politickih i kulturnih sistema. Bilo kakav prekid u strukturi kritične infrastrukture predstavlja ozbiljnu pretnju za pravilno funkcionisanje tih sistema i može dovesti do oštecenja imovine, ljudskih žrtava i značajnih ekonomskih gubitaka (Murray, 2012:2). U Australiji, pod kritičnom infrastrukturom podrazumevaju se fizički objekti, lanci snabdevanja, informacione tehnologije i komunikacione mreže, koje bi ako se unište ili na duže vreme onesposobe, mogle značajno da utiču na društveno ili ekonomsko blagostanje nacije, ili bi uticale na sposobnost Australije da štiti nacionalnu bezbednost (Emergency Risk Management, 2003:45).Glavni cilj zaštite kritične infrastrukture od uticaja prirodnih katastrofa je da se u takvim situacijama održi kontinuitet u njenom funkcionisanju (Hromada, Lukas, 2012). Upravo stoga, smanjenje uticaja prirodnih katastrofa na ljude i kritičnu infrastrukturu obuhvata intervencije sa ciljem sprečavanja ili smanjivanja mogućnosti fizičkog ugrožavanja i socijalnog remećenja (Zhou, et all, 2010:25).
Intenzitet svih vrsta šteta i poremećaja koji su izazvani ekstremnim prirodnim katastrofama, može biti umanjen usvajanjem bezbednosnih mera za ublažavanje i odgovor na takve događaje, na različitim nivoima. Takve mere bi obuhvatile regulaciju korišćenja zemljišta i strukturnu izgradnju objekata, kako bi se onemogućilo dejstvo podrhtavanja tla, nadiranje vode i jakih vetrova na konstrukcije objekata (Tierner, Bruneau, 2001:61). S druge strane, pripreme bi obuhvatile i donošenje planova za odgovor na posledice prirodnih katastrofa, prikupljanje svih neophodnih zaliha, treniranjem pripadnika interventno – spasilačkih službi, obrazovanjem ostalih snaga zaštite i spasavanja o katastrofama i mere za smanjenje posledica prirodnih katastrofa kao što su i strukturne i nestrukturne mere zaštite kritične infrastrukture.
- Fenomenologija prirodnih katastrofa
Prirodne katastrofe, kao štetni događaji po ljude, njihova materijalna dobra (kritične infrastrukture) i životnu sredinu, dešavaju se na/u različitim sferama zemlje (litosfera, hidrosfera, atmosfera i biosfera), kao što su npr. zemljotresi, poplave, epidemije, uragani, itd. (Degg, 1992: 37, 199). U zavisnosti od prirode procesa nastanka, prirodne katastrofe mogu da se podele na: geofizičke (zemljotresi, vulkani, cunami, klizišta, blatišta); meteorološke (tropski cikloni/uragani, oluje sa grmljavinom, tornada, munje, oluje sa gradom, snežne oluje, ledene oluje, mećave, hladni i vrući talasi, odroni snega, magle i mrazevi); hidrološke (poplave, bujice); biološke (epidemije i najezde insekata) i vanzemaljske (meteori) (Edward, 2005 : 58; Tobin, Montz, 2007: 98). S obzirom na mesto nastajanja, prirodne katastrofe mogu da budu: poreklom iz atmosfere i hidrosfere (npr. tropski cikloni, tornado); poreklom iz litosfere (zemljotresi, vulkanske erupcije, cunami) i poreklom iz biosfere (šumski požari, bakterije).Takođe, s obzirom na ,,izvor nastanka”, mogu da se podele na: ,,endogene” (zemljotresi, vulkanske erupcije); ,,egzogene” (poplave i suše) i antropogenog (ljudskog) porekla (poplave prouzrokovane rušenjem brana) (Bimal, 2011:43).
Pojedini pokušaji klasifikacije prirodnih katastrofa uz pomoć kriterijuma rasprostranjenosti (razmere) opasnosti razvrstavaju prirodne katastrofe na one čiji su uticaji intenzivni i ograničeni (npr. zemljotres i tornado), ili rasuti (difuzni) i rasprostranjeni (poplava i suša) – (Smith, 2001). Takođe, prema brzini događanja, katastrofe mogu da budu: iznenadne (brze, nagle – zemljotres i cunami) koji se događaju iznenada i razvijaju veoma brzo i sporog (laganog – suša) nastanka, koje mogu trajati dugo, iako nastaju postepeno (Edward, 2005:67).
Posledice prirodnih katastrofa po ljude, njihova materijalna dobra (krtične infrstrukture) i životnu sredinu mogu biti primarnog i sekundarnog karaktera. Tako, npr., posledice zemljotresa primarnog karaktera izazvane podrhtavanjem tla, jesu razni vidovi rušenja objekata (kritične infrastrukture), dok su posledice sekundarnog karaktera povezane sa izazivanjem klizišta, cunamija i raznih požara. Generalno, posledice prirodnih katastrofa se mogu klasifikovati po više kriterijuma. Mileti (1999:67) pravi razliku između fizičkih i socijalnih posledica: fizičke posledice su materijalna šteta i i ljudske žrtve, dok socijalne mogu da budu demografske, ekonomske, političke, institucionalne, psihološke i zdravstvene. Smit i Vard (1998:35) zastupaju klasifikaciju na direktne i indirektne posledice koje mogu biti materijalne i nematerijalne. Direktne materijalne posledice nastaju usled oštećenja objekata, struktura i infrastruktura, dok indirektne podrazumevaju izgubljenu proizvodnju, zarade, odsustva sa posla itd. Parker i saradnici (1997:123) i Smit i Vard (1998:36) produbljuju klasifikaciju deleći materijalne i nematerijalne na primarne i sekundarne. Primarne su posledice ,,prvog naleta“ i predstavljaju neposredne gubitke usled same katastrofe koje često dovode do sekundarnih i tercijarnih posledica. Pod sekundarnim i tercijarnim posledicama se podrazumevaju dugoročne posledice (gubitak prebivališta, oboleli od dijabetesa usled stresa).
U cilju boljeg sagledavanja posledica prirodnih katastrofa po kritičnu infrastrukturu, veoma je važno znati osnovne kvalitativne i kvantitativne pokazatelje prirodnih katastrofa na globalnom nivou i u dužem vremenskom periodu. Sagledavajući rezultate statističke analize geoprostorne i vremenske distribucije različitih prirodnih katastrofa (Cvetković, Mijalković, 2013; Cvetković, 2013), lako se dolazi do zaključka da prirodne katastrofe svakim danom sve više ugrožavaju ljude i njihova dobra (kritičnu infrastrukturu). Naime, broj katastrofa koje su zabeležene u prvoj polovini prošlog veka samo su 6% ukupnog broja katastrofa koje su se dogodile u vremenskom razdoblju od 105 godina; 62% katastrofa u poslednjih 100 godina se dogodilo u poslednjih 15 godina tog razdoblja; 80% katastrofa koje su zabeležene u poslednjih 100 godina dogodilo se u poslednjih 25 godina tog razdoblja; u svakom mesecu u poslednjih 100 godina dogodilo se u proseku 12 katastrofa; katastrofe prete svim delovima sveta, naročito siromašnim zemljama; preraspodela katastrofa po kontinentima je različita i više od 60% katastrofa desi se u Aziji i Africi; skoro 50% katastrofa je meteroološkog karaktera, 30% je tehnološkog, 12% je geološkog dok je 8% biološkog karaktera; najgori slučajevi zemljotresa, suša, poplava i gladi u poslednjih 100 godina dogodili su se u Kini; najgori slučajevi klizišta, vulkanskih erupcija i lavina dogodili su se u Latinskoj Americi; najveća prirodno-geološka katastrofa je zemljotres u Indijskom Okeanu posle koga je usledio cunami 2004 godine; u poslednjih pet godina dogodili su se najteži slučajevi klizišta, cunamija, snežnih oluja, paklenih vrućina i terorističkih napada u novijoj svetskoj istoriji; ako bi smo 100 godina posmatranog perioda podelili sa ukupnim brojem žrtava katastrofa, dobili bi smo podatak da u proseku na 1 h pogine 88 ljudi, a 7.137 ljudi bude direkno pogođeno katastrofom; ukupni broj poginulih u katastrofama u poslednjih 100 godina je veći nego populacija Francuske i Holandije zajedno; ukupni broj pogođenih/poginulih ljudi u tom periodu je veći od trenutne svetske populacije; epidemije su najopasniji tip prirodnih katastrofa, jer je od ukupnog broja poginulih/umrlih ljudi čak 65% stradalo od epidemije neke bolesti. Suša i glad su na drugom i trećem mestu sa ukupnim učešćem od 13% i 9 %; najrazorniji tip katastrofa u pogledu pogođenih/poginulih su poplave sa 43% učešća, zatim suše sa 33% i na kraju uragani/tajfuni/tornada sa 10%; najštetniji oblici katastrofa s obzirom na prosečni broj pogođenih i mrtvih ljudi je suša sa 2.673.429 po ciklusu, zatim slede glad sa 1.028.350 i poplava sa 1.006 827; više od 90% pogođenih ili mrtvih ljudi je iz Azije ili Afrike; u proseku svaka katastrofa odnese 5.395 života, a broj pogođenih je oko 435.100 itd. (Kourosh, Richard, 2008:78).
U periodu od 1900. do 2013. godine dogodile su se 25.552 prirodne katastrofe. U tom period najviše je bilo hidroloških, pa meteoroloških, geofizičkih, klimatskih i bioloških katastrofa (Tabela 1) (Cvetković, Mijalković, 2013:346).
Vrsta prirodne vanredne situacije | Broj događaja | Broj poginulih | Broj povređenih | Broj pogođenih | Bez doma | Ukupno pogođenih | Ukupna materijalna šteta ($) | ||||
Meteorološke | 7149 | 2766859 | 2641153 | 1742924832 | 105054916 | 1850620901 | 1872273246 | ||||
Geofizičke | 3037 | 5331007 | 5177147 | 309279694 | 45930226 | 360387067 | 1522543792 | ||||
Hidrološke | 9557 | 13987140 | 2655118 | 6891172180 | 185223183 | 7079050481 | 1200003042 | ||||
Biološke | 2820 | 19152311 | 968153 | 90325323 | 0 | 91293476 | 460264 | ||||
Klimatske | 2989 | 23772449 | 3779656 | 4532945549 | 903962 | 4537629167 | 471765608 | ||||
Ukupno | 25552 | 65009766 | 15221227 | 13566647578 | 337112287 | 13918981092 | 5067045952 | ||||
Tabela 1. Pregled prirodnih katastrofa u svetu od 1900. do 2013. godine. Izvor podataka: EM-DAT: The OFDA/CRED International Disaster Database.
Najviše (23772449 ili 36,57%) poginulih ljudi, bilo je usled klimatskih katastrofa, povređenih (5177147 ili 34,01%) usled geofizičkih, pogođenih (6891172180) i ljudi bez doma (185223183 ili 50,79%) usled hidroloških katastrofa. Najmanje (2766859 ili 4,26%) poginulih ljudi bilo je zbog posledica meteoroloških katastrofa, povređenih (968153 ili 6,36%), pogođenih (90325323 ili 0,67%) zbog posledica bioloških katastrofa (Tabela 1. i Grafikon 1.).
Grafikon 1. Zastupljenost posledica prirodnih vanrednih situacija po ljude u periodu od 1900. do 2013. godine.
- Strukturne mere zaštite kritične infrastrukture od posledica prirodnih katastrofa
Gubitak kritične infrastrukture može da izazove velike direktne i sekundarne posledice katastrofe u zajednici od uništenja mosta koji prekida kretanje resursa i građana u zajednici do velikog kvara u elektrani tokom zimskih meseci kada je električna energija pitanje života i smrti. Svest o tim infrastrukturnim komponentama i mehanizmima kojima oni utiču na zajednicu i geografski i fizički je velik korak ka uspešnom upravljaju opasnostima od prirodnih katastrofa. Strukturne mere zaštite kritične infrastrukture kao najčešće preventivne mere imaju odlučujuću ulogu u obezbeđivanju funkcionalnosti takvih infrastruktura u prirodnim katastrofama. Pod strukturnim merama zaštite kritične infrastrukture se podrazumeva dizajniranje, konstruisanje, održavanje i renoviranje kritičnih infrastruktura da se odupru fizičkim silama i udarim katastrofa. To su mere strukturnog ublažavanja koje podrazumevaju ili diktiraju potrebu za nekim oblikom izgradnje, inženjerstva ili drugih mehaničkih promena ili poboljšanja usmerenih na smanjenje verovatnoće ili posledica rizika od opasnosti (Copola, 2007:178).
Takve navedene mere su generalno skupe i uključuju pun spektar pitanja regulacije, usaglašavanja, sporovođenja, inspekcije, održavanja i obnove kritične infrastrukture. Ako svaka opasnost ima jedinstven skup mera strukturnog ublažavanja koje se mogu primeniti na njen rizik, ove mere mogu da se grupišu u neke opšte kategorije. Svaka katagorija će biti opisana u nastavku sa primerima toga koja bi vrsta ublažavanja bila primenjena na jednu ili više pojedinačnih vrsta opasnosti. Opšte grupe strukturnog ublažavanja su: otporna konstrukcija, građevinski propisi i regulatorne mere, premeštanje, strukturna modifikacija, izgradnja mesnih skloništa, izgradnja barijera i sistema preusmeravanja ili zadržavanja, sistemi otkrivanja, fizička modifikacija, sistemi za tretman, redundancija u infrastrukturi bezbednosti života (Copola, 2007:178).
Generalno posmatrano, najbolji način da se maksimizira šansa da kritična infrastruktura bude otporna na različite sile koje stvaraju prirodne katastrofe je da se dizajnira na takav način pre izgradnje, kako bi se u potpunosti ili delimično njima oduprela. Kroz svest i edukaciju, pojedinačni, poslovni i vladini entiteti mogu biti informisani o opasnostima koje postoje i merama koje mogu biti preduzete da bi se ublažili rizici tih opasnosti, omogućavajući da otpornost kritične infrastrukture bude uzeta u obzir. Kao opcija ublažavanja, dizajniranje otpornosti na opasnosti u kritičnoj infrastrukturi od samog početka je najisplativija opcija i opcija koja ima najviše šansi za uspeh (Moteff & Parfomak, 2004:78). Naravno, da li će graditelji izabrati da koriste takav dizajn kritične infrastrukture otporan na različite vrste prirodnih katastrofa zavisi od toga da li imaju pristup finansijskim izvorima, tehničko znanje potrebno da se pravilno isplanira izgradnja i materijalne resurse potrebne za takve mere.
U pojedinim državama stilovi gradnje su tako koncipirani da u sebi u samom startu sadrže takve komponente dizajna ključne za otpornost konstrukcija na prirodne katastrofe (Murray, 2012:31). To se često može vidi u oblastima gde se redovno događaju poplave gde se kuće grade na stubovima. Primer kulturološki prilagođenog stila gradnje otpornog na prirodne katastrofe su i kuće izgrađene u mestu Banni u Indiji koje odolevaju zemljotresima. Skromna sredstva i minimalni dodatni napor su potrebni da se dizajniraju mere ublažavanja u gradnju od počekta, ali izgradnja standardne, neotporne konstrukcije i kasnije izmene na njoj zahtevaju i visoka sredstva i visoku sposobnost.
Sve iznete činjenice jasno sugerišu da je prilikom izgradnje kritične infrastrukture potrebno da se koriste takvi materijali, tehnike, procedure i dizajni koji će omogućiti da kritična infrastruktura izdrži ili da se ublaže sve potencijalne štetne posledice različitih prirodnih katastrofa. Upravo stoga, veoma je značajno proceniti rizike na nivou lokalne samouprave, tačnije identifikovati potencijalne prirodne katastrofe koje bi se mogle dogoditi i u skladu sa tim, uticati na razvijanje otpornosti same kritične infrastrukture.
Konstrukcija kritične infrastrukture otporna na katastrofe je efikasan način da se smanji ugroženost od određenih vrsta prirodnih katastrofa. Međutim, građevinske firme koje su zadužene za izgradnju određenih vrsta kritične infrastrukture moraju implementirati sve preporuke u pogledu dostizanja određenih nivoa otpornosti kako bi došlo do stvarnog smanjenja u sveukupnoj ugroženosti stanovništva. Jedan način na koji vlade mogu osigurati da se takve mere i realno sprovode, jeste da se donesu i primene odgovarajući građevinski propisi koji će striktno regulisati tu oblast (Abbott, 2012:91) .
Regulatorne strukturne mere su jedne od najraširenije usvojenih mera strukturnog ublažavanja, korišćene u skoro svakoj zemlji sveta u nekom obliku (Radvanovsky, 2006:21). Sa dovoljno znanja o mogućnosti da katastrofe pogode region ili zemlju inženjeri mogu da razviju građevinske propise koji će usmeravati graditelje da njihovi dizajni budu otporni na sile relevantnih katastrofa. Iako je na prvi pogled tako nešto jednostavno u teoriji, inherentni problemi sa propisima i zakonima mogu drastično da smanje njihov učinak. Građevinski propisi osiguravaju da dizajni kritičnih infrastruktura uključuju otpornost na različite oblike spoljašnjeg pritiska. Svaka prirodna katastrofa emituje jedinstven skup spoljašnjih pritisaka na strukture, uključujući (Copola, 2007:180): bočne i/ili vertikalne potrese (zemljotresi), bočni i/ili pritisak opterećenja uzdizanja (ozbiljne oluje, ciklonske oluje, tornada, jaki vetrovi), ekstremna vrućina (požari na strukturama, šumski požari), opterećenje krovova (oluja sa gradom, snažna oluja, padavina pepela), hidrološki pritisak (poplave, olujni talas). Kada se pravilno primenjuju, građevinski propisi nude veliku zaštitu kritične infrastrukture od širokog spektra katastrofa. Oni su primarni razlog za drastičan pad broja stradanja od zemljotresa u svetu u razvoju tokom poslednjeg veka. Toliko su efikasni jer u potpunosti integrišu mere zaštite u samu strukturu od faze dizajna pa nadalje, umesto primene mera nakon izgradnje.
Nažalost, takve mere imaju nekoliko negativnih aspekata koji ih sprečavaju da budu šire i na efikasniji način korišćenje. Iako skoro sve države imaju građevinske propise, samo nekolicina ih koristi u njihovom punom obimu. Razloga za to je više. Najpre, svaka građevinska mera usmerena ka unapređenju otpornosti samog objekta i infrastruktura povećava kasnije troškove izgradnje. Upravo stoga, graditelji se protive kreiranju strogih građevinskih propisa jer potreba da se koriste jači i dodatni materijali smanjuje granice profita njihovih infrastrukturalnih investicija. Zatim, da bi građevinski propisi bili uspešni mora postojati njihovo bezuslovno poštovanje i sprovođenje. Sprovođenje može jedino biti osigurano kroz direktno nadziranje same realizacije što stvara novi budžetski trošak za državne zvaničnike. Čak i kada je sprovođenje podstaknuto kroz raznorazne građevinske inspekcije nepridržavanje takvih propisa je uvek moguće u formi podmićivanje, zanemarivanja, itd. Inspektori mogu imati nedostatak odgovorajuće obuke ili znanja da bi adekvatno obavljali svoj posao, što ih čini nesposobnim da pravilno identifikuju opasne uslove ili nepoštovanje građevinskih propisa (Cheng & Wang, 1996:121).
Jedan od svakako i najrazumnijih načina da se zaštiti kritična infrastruktura od primarnih i sekundarnih posledica prirodnih katastrofa jeste njihovo premeštanje ili izgradnja dalje od pravca njihovog prostiranja ili obuhvata. Recimo, pojedine kuće se mogu rasklopiti i preneti na bezbedne lokacije netaknute. Naravno sve to zavisi i od samog karaktere prirodne katastrofe, tj. da li je reč o iznenadnim, umerenim ili sporo prostirujućim katastrofama. Postavlja se pitanje, da li se po principu analogije tako nešto može primeniti i na sisteme kritične infrastrukture? Gde je balans između neophodnosti njihovog funkcionisanja u takvim situacijama i same njihove materijalne zaštite, da bi se mogle uspostaviti u periodu oporavka zajednice kada su najpotrebnije. Recimo, poplava je najčešći razlog zbog kojih se određene strukture premeštaju, tamo gde je to u skladu sa stilom gradnje moguće. U pojedinim slučajevima gde je oblast koja će biti zahvaćena prirodnom katastrofom velika, u pojedinim slučajevima premeštanje celih zajednica može biti potrebno. Jedan takav primer je grad Valdez na Aljasci, koji je premešten 1967. godne nakon što su procene ugroženosti zajednice pokazale da je ceo grad izgrađen na nestabilnom zemljišu.Pedeset i dve originalne strukture su premeštene na novo mesto četiri kilometra dalje, dok je ostatak uništen i ponovo izgrađen na njihovoj novoj lokaciji (Abbott, 2012:47).
Naučni progres i tekuća istraživanja stalno daju nove informacije o prirodnim katastrofama i njihovim uticajima na kritične infrastrukturne sisteme. Takve nove informacije mogu da otkriju da kritične infrastrukture u identifikovanim zonama rizika nisu na takav način dizajnirane da bi odolele silama mogućih katastrofa. Naravno, pred nadležnim u lokalnim samoupravama na raspolaganju stoje tri opcije (Claudia & Flores, 2005:121): prva je ne učiniti ništa; druga, kritične infrastrukture mogu biti uništene i ponovo sagrađene tako da se prilagode novim informacijama o potencijalnim rizicima od prirodnih katastrofa; i treća, a često najprikladnija mera je da se modifikuje kritična infrastruktura tako da bude otporna na predviđene uticaje prirodnih katastrofa. U stručnoj literaturi, takva mera se često označava kao nadgradnja! Kako nadgradnja utiče na kritičnu infrastrukturu zavisi od rizika od prirodne katastrofe koji se tretira. Primeri prirodnih katastrofa i njihove nadgradnje uključuju (Copola, 2007:98): ciklonske oluje – dodatno ojačana mrežna (elektro, informaciona) instalacija, hidroizolacija (često se naziva sekundarna otpornost na vodu); jače okvirne veze i spojevi (uključujući „krovne trake“, strukturno podizanje, strukture bočne podrške, jači ulazi uključujući garažna vrata); zemljotresi – ojačani zidovi, uklanjanje zidova ispod prvog sprata, učvršćivanje temelja, uokviravanje podova, ojačavanje dimnjaka, sistemi izolacije temelja, spoljašnji okviri, uklanjanje krovne težine, ojačavanje spratova; poplave – struktuno podizanje, zamena prvog sprata, „mokra“ i „suva“ hidroizolacija, otvori za poplave; šumski požar – zamena spoljašnjih materijala uključujući oluke, odvodne cevi, daske, vrata, okvire prozora i crepove, sa onima koji su otporni na vatru; grad – povećanje nagiba krovova, ojačani krovni materijali, ojačan kapacitet opterećenja ravnih krovova i krovova sa nikim nagibom; tornada – pored modifikacija za ciklonske oluje, izgradnja „sigurne sobe“, skloništa u podrumu; munja – električno uzemljenje; ekstremna vrućina – sistemi za rashlađivanje.
Različite vrste posledica prirodnih katastrofa koje mogu zadesiti čoveka i njegovo izgraženo okružene se može donekle iskontrolisati kroz specijalno izgrađene strukture. Takve strukture se mogu razvrstati u tri glavne kategorije: barijere, sistemi preusmeravanja i sistemi zadržavanja (Cheng & Wang, 1996:121). Barijere su dizajnirane da zaustave fizičku silu na njenoj putanji i na taj način zaštite kritičnu i svu drugu infrastrukturu. Njihov zadatak je da apsorbuju uticaj bilo koje prirodne katastrofe. One su drugim rečima blokirajući uređaji. Barijerni zidovi mogu biti napravljeni od prirodnih materijala, kao što su drveća, žbunje ili čak postojeće zemljište ili mogu biti izgrađeni od različitih materijala, kao što su kamen, beton, drvo ili metal. U zavisnosti od vrste opasnosti, koju sa sobom nose različite prirodne katastrofe barijere mogu da se izgrade na samo jednoj strani kritične i druge infrastrukture ili mogu u potpunosti da je okružuju. Primeri barijera i prirodnih katastrofa za koje su dizajnirani da štite uključuju: valobrani – ciklonski olujni talasi, cunami, visoki talasi, uzburkano more i priobalna erozija; zidovi protiv poplava – poplave, bujice; prirodni ili veštački vetrobrani – jaki sezonski vetrovi, nanosi vetra, kretanje dina, erozija plaže, snežni nanosi; odbranjiv prostor – šumski požari; zaštitni zidovi od masivnih pomeranja – klizišta, blatišta, odroni stena, lavine. Sistemi preusmeravanja se dizajniraju kako bi preusmerili fizičku silu prirodne katastrofe omogućavajući da promeni pravac kretanja tako da kritična i druga infrastruktura locirana na njenom originalnom putu izbegne direktno/indirektno oštećenje. Kao i barijere, sistemi preusmeravanja mogu da se grade od raznih materijala. Primeri sistema preusmeravanja i prirodnih katastrofa za koje su dizajnirani da štite uključuju: mostovi za lavinu (snežne lavine); brzaci – klizišta, blatišta, lahari, odroni stena; kanali za tok lave – vulkanska lava; kanali i jarci preusmeravanja i prelivnici – poplave. Sistemi zadržavanja se dizajniraju da zadrže uticaje prirodnih katastrofa, čime se sprečavaju da se njene destruktivne sile oslobode. Takve strukture generalno imaju za cilj da povećaju granicu do koje se prirodne katastrofe fizički zadržavaju. Recimo: brane – suša, poplave; nasipi i zidovi protiv poplava – poplave; uski prolazi na branama – sedimentacija, poplave; zidovi protiv klizišta – zidarstvo, beton, kavez za kamenje, rešetkasti zidovi, potporni zidovi; stabilizacioni pokrivači padina – (beton, mreže, žice, vegetacija) – klizišta, blatišta, odroni stena.
Kako se više sredstava ulaže u istraživanje i razvoj sistema za osmatranje, otkrivanje, obaveštavanje i uzbunjivanje njihova sposobnost da spreče ili ublaže prirodne katastrofe i upozore na posledice od istih se iz godine u godinu povećava. Kod prirodnih katastrofa, takvi sistemi se primarno koriste za spasavanje života. Kod tehnoloških katastrofa, međutim se mogu iskoristiti da spreče napad, eksploziju, požar, nezgodu ili drugu štetnu pojavu. Primeri sistema otkrivanja su: sateliti koji prave slike – šumski požari, uragani, vulkani, klizišta, lavine, poplave, rizik od požara, terorizam, bukvalno sve katastrofe; hemijski, biološki, radiološki, eksplozivni sistemi otkrivanja – tehnološke opasnosti (hemijski ispusti, pucanje cevovoda), terorizam); sistem nadgledanja kretanja tla – seizmičnost, vulkanska aktivnost, pucanje brane, širuće zemljište, sleganje zemljišta, kvar na železničkoj infrastrukturi; merači poplava-hidrološke katastrofe; meteorološke stanice – nevreme, tornada; Otkrivanje podvodnih okeanskih kretanja – cunami; Informacioni sistemi – epidemije, terorizam oružjem za masovno uništavanje( Hyndman & Hyndman, 2011:67).
Fizička modifikacija predstavlja grupu mera za ublažavanje posledica prirodnih katastrofa menjanjem fizičkog pejzaža na takav način da se verovatnoća ili posledice direktno/indirektno smanjuju (Copola, 2007:130). Sam proces modifikacije se sastoji u sprovođenju mera uređenja ili preduzimanjem odgovarajućih inženjerskih poduhvata. Primeri modifikacija tla sa ciljem ublažavanja posledica prirodnih katastrofa uključuju: usecanje padine – kliziša, blatišta, erozija; drenaža padine – klizišta, blatišta, erozija; razmatranje strmih padina – klizišta, blatišta, odroni stena, erozija, lavine; učvršćivanje i podupiranje – klizišta; ukljanjanje i/ili zamena zemljišta – šireće zemljište; melioracija močvara – poplave; čišćenje reka – poplave; čišćenje rezervoara – suša.
Sistemi za tretman imaju za cilj da uklone opasnost iz prirodnog sistema od kog ljudi zavise. Takvi sistemi mogu da se dizajniraju za stalnu upotrebu ili za upotrebu u određenim okolnostima kada je poznato da je opasnost prisutna. Recimo, to bi bili: sistemi obrade vode, ventilacioni sitemi filtriranja vazduha, sistemi dekontaminacije od aerobnih patogena, sistemi dekontaminacije od opasnih materijala.
Jedna poslednja mera strukturnog ublažavanja posledica prirodnih katastrofa po kritičnu i svu drugu infrastrukturu jeste redundancija u infrastrukturi bezbednosti života (McGuire , Mason & Kliburn, 2002:121). Kako su se ljudi razvijali dalje od pukog preživljavanja, postajali su zavisniji jedni od drugih i od društvene infrastrukture. Danas, privatna i državna infrastruktura mogu da pruže pojedincu hranu, vodu, kanalizaciju, komunikacije, prevoz, zdravstvenu negu itd. Sa tako velikom zavisnošću od ovih sistema, kvar na bilo kom bi mogao brzo da dovede do katastrofe. Primeri sistema u koje redundancija može biti uključena su: električna infrastruktura, infrastruktura javnog zdravlja, infrastruktura menadžmenta za vanrende situacije, sistemi skladištenja, obrade, prenosa i isporuke vode, transportna infrastruktura, sistemi navodnjavanja, isporuka hrane itd.
Ispitujući atribute i determinante elastičnosti objekata i kritične infrastrukture, istraživači Multidisciplinarnog Centra za istraživanje zemljotresa (Multidisciplinary Center for Earthquake Engineering Research − MCEER), Univerzitet u Bafalu, SAD, razvili su R4 okvir otpornosti: robusnost, redundacija, snalažljivost i brzina (Tierney i Bruneau, 2007:37). Prva komponenta takvog okvira odnosi se na sposobnost sistema, sistemskih elementa, kao i drugih jedinica analize da izdrže datu magnitudu katastrofe bez značajne degradacije ili gubitka funkcije. Robusnost zatim, odražava inherentnu snagu sistema. Nedostatak robusnosti može izazvati otkazivanje sistema kao što se dogodilo sa lomljenjem nasipa u Nju Orleansu 2005. godine, posle uragana Katrin. Druga komponenta R4 − redundantnost − odnosi se na obim u kojem su elementi sistema održivi (tj. u stanju da ispune funkcionalne zahteve ako se jave značajna oštećenja funkcionalnosti). Redundantnost omogućava alternativne opcije, izbore, i substitucije. Nedostatak ove komponente otežava pravilan odgovor na prirodne katastrofe. Značajan broj ljudi u Nju Orleansu nije bio u stanju da se skloni u skladu sa obaveznom evakuacijom pre klizišta tokom uragana Katrina, jer je javni prevoz bio nedostupan (Harrington, 2005:65). Komponenta snalažljivosti povezana je sa kapacitetom za dijagnostikovanje problema, uspostavljanje prioriteta, i adekvatnu mobilizaciju resursa za brzi oporavak od uticaja prirodnih katastrofa. Poslednja R4 komponenta je brzina, a odnosi se na kapacitete za ispunjavanje prioriteta i blagovremeno saniranje posledica i revitalizovanje ugroženih vrednosti.
- Nestrukturne mere zaštite kritične infrastrukture od posledica prirodnih katastrofa
Nestrukturne mere zaštite kritične infrastrukture obuhvataju napore za smanjenje izloženosti kritične infrastrukture uslovima opasnosti. Uključuju zakonski donete urbanističke mere koje uzimaju u račun moguće udare odnosno posledice katastrofa; regulisanje razvoja u zonama visoke opasnosti kao što su tereni pod nagibom skloni kližištima i priobalne zone kao meta olujnih talasa; i čak u nekim slučajevima otkup i izmeštanje zajednica ili delova zajednica, mera koja se sada koristi za oblasti koje su iskusile ponovne gubitke od poplava (Copola, 2007:131). Naš kapacitet da minimiziramo negativne posledice prirodnih katastrofa zavisi od naše ljudske adaptacije na prirodne pojave, uključujući naše građevinske propise, pravila korišćenja zemljišta i dizajna naše kritične infrastrukture. Ljudska otpornost ili kapacitet da podnesu ili da se oporave od katastrofe je pod uticajem ljudskih mera prilagođavanja (Bimal, 2012:68). Oni nisu bespomoćni predmeti nego možemo da preduzmemo korake u zaštiti našeg društvenog, ekonomskog i prirodnog sistema od povrede.
Nestrukturno mere za ublažavanje posledica prirodnih katastrofa po ljude, kritičnu i drugu infrastrukturu generalno podrazumevaju smanjenje verovatnoće ili posledica rizika kroz modifikacije u ljudskom ponašanju ili prirodnim procesima (Wisner, 2004:121). Tehnike nestrukturnog ublažavanja se često smatraju mehanizmima gde „se čovek prilagođava prirodi“. Imaju tendenciju da budu manje skupi i poprilično laki za implementaciju za zajednice sa malo finansijskih ili tehnoloških resursa. Nestrukturne mere uključuju: regulatorne mere, programi edukacije i podizanja svesti javnosti, nestrukturne fizičke modifikacije, ekološka kontrola i modifikacija ponašanja (Copola, 2007:78).
Regulatorne mere ograničavaju rizik od opasnosti zakonom određenim ljudskim aktivnostima. Propisi mogu da se primene na nekoliko aspekata društvenog i individualnog života i primenjuju se kada je utvrđeno da je takva akcija potrebna za opšte dobro društva. Iako je upotreba regulatornih mera sveprisutna, sprovodjenje je raširen problem jer cena sprovođenja može biti preterano visoka i inspektori mogu bii neobučeni, neefikasni ili podložni podmićivanju. Primeri regulatornih mera ublažavanja su (Murray, 2012:39): upravljanje upotrebom zemljišta (zoniranje): predstavlja zakonom nametnuto ograničenje kako se zemljište može koristiti. Može se primenjivati na određene geografske karakteristike, kao što su upravljanje priobalnom zonom, upravljanje padinom, ili mikroklimatsko lociranje struktura (kao što je postavljanje struktura samo na zavetrinsku stranu brda); zaštita otvorenog prostora (zelene površine). Takva praksa pokušava da ograniči naseljavanje ili aktivnosti ljudi na oblastima poznatim po visokom riziku za jednu ili više opasnosti; zaštita zaštitnog resursa: u nekim situacijama, deo zemljišta nije u riziku od opasnosti ali nova opasnost može biti stvorena uzurpiranjem takve zemlje. Primeri uključuju zaštitne šume koje služe da zaustave vetar i močvare; odbijanje usluga za visokorizične oblasti: kada se neformalna naselja formiraju na visokorizičnoj zemlji uprkos postojanju preventivnih reglatornih mera, moguće je obeshrabriti rast i preokrenuti trendove naseljavanja obezbeđenjem da usluge poput električne energije, tekuće vode i komunikacije ne budu sprovedene do nebezbednog naselja. Takva mera je samo prihvatljiva ako se sprovodi u spoju sa projektom koji nudi alternativu, bezbedan smeštaj za stanovnike; kontrola naseljenosti: regulisanjem broja ljudi koji mogu da se nastane u oblasti poznatog ili procenjenog rizika, moguće je ograničiti ugroženost i kontrolisati količinu resursa koji se smatraju adekvatnim za zaštitu i odgovor na poznatu opasnost. Mnogi mehanizmi reagovanja su preoptrerećeni jer je broj stradalih u pogođenoj oblasti mnogo veći nego što je bilo predviđeno; propisi o građevinskoj upotrebi: da bismo se zaštitili od određenih opasnosti, moguće je ograničiti tip aktivnosti koji se može izvoditi u građevini. Ova ograničenja mogu da se primene na ljude, materijale ili aktivnosti.
Javnost je najviše sposobna da se zaštiti od posledica prirodnih katastrofa ukoliko su prvo informisani da postoji opasnost i zatim edukovani o tome šta mogu da preduzmu kako bi ograničili rizik. Programi edukacije javnosti se smatraju merama ublažavanja i merama spremnosti. Informisana javnost koja primenjuje odgovorajuće mere da smanji rizik pre nego što se katastrofa dogodi, sprovodi ublažavanje. Međutim, javnost koja se obučava u aktivnostima reagovanja, učestvuje u aktivnosti spremnosti ( Hyndman & Hyndman, 2011:131). Projekti dizajnirani da obrazuju javnost mogu da uključuju jedan ili više sledećih elemenata: svest o riziku od opasnosti; ponašanje – ponašanje u pogledu smanjenja rizika pre katastrofe, ponašanje u pogledu spremnosti pre katastofe, ponašanje u pogledu odgovora nakon katastrofe, ponašanje u pogledu oporavka nakon katastrofe.
Sistemi upozorenja informišu javnost da je rizik od opasnosti dostigao graničnu vrednost koja zahteva određene mere zaštite. U zavisnosti od tipa opasnosti i tehnoloških mogućnosti sistema upozorenja, vreme koje će građani imati za reagovanje će se razlikovati. Neki sistemi upozorenja naročito oni koji se primenjuju na tehnološke i namerno izazvane opasnosti nisu u stanju da pruže upozorenje dok opasnost već ne počne da pokazuje svoje štetno ponašanje (kao što je curenje na objektu za proizvodnju hemikalija ili nezgoda koja uključuje kamion sa rezervoarom sa opasnim marerijama) (Radvanovsky, 2006:114). Platforma Ujedinjenih nacija za promociju ranog upozorenja navodi da su četiri zasebna faktora potreba za efikasno rano upozorenje (Claudia & Flores, 2005:101): prethodno poznavanje rizika sa kojima se suočavaju zajednice, tehnički monitornig i služba upozorenja za takve rizike, saopštavanje razumljivih upozorenja onima koji su u riziku, znanje ljudi kako da reaguju i kapacitet da tako postupe.
Mapiranje rizika od prirodnih katastrofa podrazumeva predstavljanje verovatnoće i posledica u formatu fizičke mape sa brojevima zasnovanim na određenoj opasnosti ili skupu opasnosti (Rinaldi, 2004:134). Mape rizika su osnova za upravljenje u katastrofama i veoma su efikasne kao alat ublažavanja. Korišćenjem mapa rizika, vlade i drugi entiteti mogu najefikasnije da rasporede resurse na oblasti od najveće potrebe i da unapred planiraju, tako da adekvatni resursi odgovora budu u mogućnosti da dođu do tih najrizičnijih oblasti bez nepredviđenih problema.
Nekoliko različitih opcija ublažavanja, iako nisu strukturne po prirodi podrazumevaju fizičke modifikaciju na strukturi ili imovini koja dovodi do smanjenje rizika. Obezbeđenje nameštaja, slika i uređaja i instaliranje reza na ormanima predstavlja jedan od najednostavnijih primera za to. U mnogim zemljotresima, većina povreda je izazvana padanjem nameštaja i drugih neosiguranih predmeta. Ekonomski troškovi takođe mogu da se značajno smanje kroz ove jeftine, jednostavne mere koje generalno zahtevaju malo više od povezivanja predmeta za zidove kroz upotrebu specijalno dizajniranih tankih metalnih remena (Wisner, 2004:201). Tokom tornada, stavke obično nađene izvan kuće, kao što su roštilji, nameštaj, uskladištena drva, mogu da postanu projektili koji lete kroz vazduh i koji izazivaju povrede, stradanja ili dalju imovinsku štetu.
Strukturno ublažavanje podrazumeva projektovane strukture koje kontrolišu posledice prirodnih katastrofa. Takođe je moguće kontrolisati ili uticati na opasnosti kroz neprojektovane strukturne mere. Ovi nestrukturni mehanizmi imaju tendenciju da budu namenjeni određenoj vrsti opasnosti i uključuju (Copola, 2007:121): ekplozivnu detonaciju kako bi se oslobodio seizmički pritisak (zemljotresi), ispaljeni ili postavljeni eksplozivi za oslobađanje nagomilanog snežnog pokrivača (lavine), uticanje na oblake (grad, uragani, suša, sneg), hemijsko tretiranje (ledene i snažene oluje), kontrolisani požari (šumski požari), bombardovanje vulkanskih tokova, obnova i zaštita dina i plaža (olujni talasi, erozija), upravljanje šumama i vegetacijom (klizišta, blatišta, poplave, erozija), kontrola sedimenta i erozija u rekama i jezerima, zamena zemljišta (šireće zemljište), drenaža padine (klizišta, blatišta, erozija), gradiranje padina (klizišta, blatišta, odroni stena, erozija), iskorenjivanje bolesti (epidemije).
- Zaključak
Prirodne katastrofe su deo ekološke sfere u kojoj živimo. Uragani, poplave, zimske oluje i zemljotresi igraju važnu ulogu u regulisanju većih prirodnih sistema od kojih svi mi zavisimo. Pokušaji da se fizički modifikuju ovi sistemi često imaju ozbiljne posledice uključujući povećani nivo ugroženosti od opasnosti i štete nakon katastrofa.
Ugroženost kritične infrastrukture je usko povezana sa otpornošću, koja podrazumeva kapacitet takvih sistema da se oporave od posledica katastrofa ili njihov kapacitet da odgovore i da se izbore sa ekstremnim opasnostima. Kvantitativni pristupi u inženjerskim naukama pokušavaju da procene otpornost infrastrukture sa ciljem smanjenja gubitaka kroz istraživanje i primenu naprednih tehnologija koje poboljšavaju inženjerstvo, strategiju planiranja pre pojave i strategiju opravka nakon pojave. Da bi se kritična infrastruktura na adekvatan način zaštitila uz pomoć raznovrsnih strukturnih i nestrukturnih mera, veoma je značajno dobro poznavanje njihovih primarnih i sekundarnih uticaja. Upravo stoga, prvi korak u zaštiti kritične infrastrukture bi bila izrada procene ugroženosti teritorije lokalne samouprave u okviru koje bi se identifikovale sve potencijalne prirodne katastrofe. Nakon toga, svakako bi bilo potrebno preduzeti odgovarajuće mere ka poboljšanju otpornosti same kritične infrastrukture koja je od krucijalnog značaja za funkcionisanje zajednica.
Otporne zajednice mogu da se saviju pre ekstremnog udara prirodnih katastrofa ali ne pucaju. One su svesno izgrađene da budu jake i fleksibilne a ne lomljive i krhke. Njihovi vitalni sistemi puteva, komunalnih usluga i drugih institucija podrške su dizajnirani da nastave funkcionisanje u sučeljavanju sa porastom vode, jakim vetrovima i potresima zemlje. Naselja i preduzeća, njihove bolnice i javni bezbednosni centri su locirani u bezbednim oblastima a ne u poznatim visoko rizičnim oblastima. U takvim naseljima zgrade su izgrađene ili adaptirane da zadovolje građevinske standarde osmišljene da umanje pretnje od prirodnih opasnosti. Prirodni ekološki zaštitni sistemi kao što su dine i močvare, se čuvaju kako bi zaštitili funkcije ublažavanja opasnosti kao i njihove tradicionalnije namene. Upravo stoga zajednice otporne na katastrofe su održivije od onih koje ne razvijaju sveobuhvatnu strategiju koja inkorporira ublažavanje opasnosti u njihove trenutne i tekuće aktivnosti izgradnje, dizajna i planiranja kritične infrastrukture. Preduzimanje odgovarajuće mere za osiguranje veće otpornosti i održivosti pre svega zahteva sticanje većeg poštovanja opasnosti koje dominiraju u određenoj oblasti.
Zajednicama širom sveta, na raspolaganju stoje brojne strukturne i nestrukturne mere zaštite kritične infrastrukture od posledica prirodnih katastrofa. Od stepena poštovanja neophodnosti njihovog implementiranja zavisi otpornost same lokalne zajednice. Za takve zajednice kritična infrastruktura izgrađena prema odgovarajućim zakonima može biti otpornija na raznovrsne posledice i uticaje prirodnih katastrofa. Stoga, manje je verovatno da će takva infrastruktura biti oštećena zbog jakih vetrova, poplava, olujnih talasa, zemljotresa itd.
- Literatura
- Abbott, P. (2012). Natural Disasters, Eight Edition. New York: San Diego State University.
- Bimal, P. (2012). Environmental Hazards and Disasters Contexts, Perspectives and Management. Kansas: State University, Wiley – Blackwell.
- Cheng, F., Wang, Y. (1996). Post Earthquake Rehabilitation and Reconstruction. China: Pergamon.
- Claudia, G., Flores, G. (2005). Risk Management of Natural Disasters – the Example of Mexico. Karslsruhe: Universitat Friderician zu Karlsruhe.
- Cvetković, V., Mijalković, S.: Spatial and Temporal Distribution of Geophysical Disasters. Serbian Academy of Sciences and Arts and Geographical Institute Jovan Cvijic, Journal of the Geographical Institute “Jovan Cvijić’’ 63/3, 345-360, SASA: Special issue: International Conference Natural Hazards Links Between Science and Practice.
- Cvetković, V.: Analysis of Geospatial and Temporal Distribution of Floods as Natural Emergencies. Belgrade: Thematic Proceedings of International Scientific Conference “Archibald Reiss Days“, Academy of criminalistic and police studies, 1-2. march 2014.
- Cvetković, V. (2013). Intervetno-spasilačke službe u vanrednim situacijama. Beograd: Zadužbina Andrejević.
- Edward, B. (2005). Natural Hazards, Second Edition. Cambridge, University Press.
- Hromada, M., Lukas, L. (2012). Critical Infrastrucure Protection and the Evalution Process. International Journal of Disaster Recovery and Business Continuity Vol. 3, November.
- Hyndman, Donald; Hyndman, David. (2011). Natural hazards and Disasters: Third Edition. Canada: Brooks-Cole, Cengage Learning.
- Jakovljević, V., Đarmati, Š. (1998). Civilna zaštita u Saveznoj Republici Jugoslaviji, Beograd: Studentski trg.
- Kourosh E.,, Larson, R. (2008), Disasters: Lessons from the Past 105 years, Disaster Prevention and Management, Vol.17 Iss: 1 pp. 62 – 82,
- McGuire, B., Mason, I., Kliburn, C. (2002). Natural Hazards and Enviromental Change. USA: Oxford University Press Inc.,.
- Mijalković, S., Cvetković, V. (2013). Vulnerability of Critical Infrastructure by Natural Disasters. Belgrade: In Procesiding „National Critical Infrastructure Protection, Regional Perspective“, pp. 91-102.
- Mileti, S. (1999). Disasters by Design: A Reassessment of Natural Hazards in the United States. Washington, D.C.: Joseph Henry Press.
- Mlađan, D., Cvetković, V. (2013). Classification of Emergency Situations. Belgrade: Thematic Proceedings of International Scientific Conference “Archibald Reiss Days“, Academy of criminalistic and police studies, pp. 275-291.
- Moteff, J., Parfomak, P. (2004). Critical Infrastructure and Key Assets: Definition and Identification. Congressional Research Service, The Library of Congress.
- Murray, T. (2012). Critical Infrastructure Protection: The Vulnerability Conundrum. Telematics and Informatics, vol. 29, no. 1.
- Parker, D. (1997). Reducing Vulnerability following Flood and Disasters: Issues and Practices. In Reconstruction after Disaster: Issues and Practices. New York: Elsevier.
- Preet, V. (2006). Natural Hazards and Disaster Management. A Supplementary Textbook in Geography Class IX on unit 11: Natural hazards and disaster.
- Radvanovsky, R. (2006). Critical Infrastructure (Homeland Security and Emergency Preparedness). New York: Taylor&Francis Group.
- Rinaldi, S. (2004). Modeling and Simulating Critical Infrastructures and Their Interdependencies.http://transition.fcc.gov/pshs/techtopics/techtopics19.html.Pristupljeno05.05.2013. godine.
- Smith, K. and Ward, R. (1998). Floods: Physical Process and Human Impacts. New York: John Wiley & Sons Inc.
- Tierney, K., Bruneau, M. (2007). Conceptualizing and Measuring Resilience: a Key Todisaster Loss Reduction. TR News 250, May–June: 14–17.
- Tobin, A. Montz, E. (2007). Natural Hazards and Technology: Vulnerability, Risk, and Community Response in Hazardous Environments. In Geography and Technology (ed. S.D. Brunn et al.). Dordrecht: Kluwer, pp. 547–570.
- Wisner, B. (2004). Natural Hazards, People’s Vulnerability and Disasters. London: Routledge.
- Zhou, H. (2010). Resilience to Natural Hazards: a Geographic Perspective. Natural Hazards 53 (1): 21–41.