Security Aspects of Critical Infrastructure Protection in Anthropogenic Disasters: A Case Study of Belgrade

Prof. Dr. Vladimir M. Cvetković – Disaster Risk Management

Cvetković, V., Kezunović, A. (2021). Security aspects of critical infrastructure protection in anthropogenic disasters: a case study of Belgrade. In Forensic Accounting, Investigations, Human Factors and Applied Tools. Belgrade: Faculty of Organizational Sciences, University of Belgrade.

Security Aspects of Critical Infrastructure Protection in Anthropogenic Disasters: A Case Study of Belgrade

Abstract: Critical infrastructure (CI) is the backbone of modern societies, ensuring the uninterrupted provision of essential services such as energy supply, transportation, telecommunications, water distribution, and healthcare. In an era of increasing anthropogenic disasters—including technological incidents, industrial accidents, and transportation failures—ensuring the security and resilience of CI has become a top priority. These disasters, often caused by human error, technical malfunctions, or cyber threats, can have severe consequences for national security, economic stability, and public health. Therefore, analyzing the security aspects of CI protection is crucial for developing effective risk management strategies and disaster preparedness frameworks. This study provides a comprehensive analysis of the security challenges associated with protecting CI in urban environments, with a particular focus on Belgrade, the capital and economic hub of Serbia. A quantitative research method was applied, using a survey conducted on a sample of 200 respondents to assess public awareness of CI protection, perceived threats, and the level of preparedness for potential disasters. The findings indicate a general lack of awareness among the population regarding the significance of CI and its vulnerability to anthropogenic disasters. Moreover, the study highlights the necessity of strengthening preventive measures, improving institutional coordination, and increasing public education on CI protection. The research also examines the legal and strategic frameworks for CI protection in Serbia, identifying key vulnerabilities such as inadequate maintenance, a shortage of trained personnel, and inefficient early warning systems. Through a comparative analysis with international best practices, the study proposes measures to enhance CI resilience, including the integration of advanced technologies, the development of sector-specific security strategies, and the implementation of public awareness campaigns. Finally, this study emphasizes the importance of an interdisciplinary approach to CI protection, involving collaboration between government institutions, the private sector, and academic research communities. Given the rising threat landscape, it is imperative to continuously improve protection plans and strengthen the capacities of emergency response services. The insights provided in this research contribute to the development of a national CI protection strategy and serve as a foundation for future studies on urban security in the context of anthropogenic disasters.

Keywords: security, critical infrastructure, anthropogenic disasters, technological accidents, risk management, Belgrade, protection, prevention.

Bezbednosni aspekti zaštite kritične infrastrukture u antropogenim katastrofama: studija slučaja Beograda

Vladimir M. Cvetković

Univerzitet u Beogradu – Fakultet bezbednosti

Naučno-stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama

Međunarodni institut za istraživanje katastrofa

Andrija Kezunović

Naučno-stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama, Beograd.

Apstrakt

Prepoznata kao osnova održavanja funkcionalnosti društvene zajednice u uslovima katastrofa, zaštita kritične infrastrukture predstavlja jednu od najznačajnih mera unapređivanja otpornosti društva. Polazeći od činjenica da društvo može biti pogođeno različitim prirodnim i antropogenim katastrofama, predmet ovog poglavlja odnosi se na sveobuhvatnu analizu bezbednosnih aspekata zaštite kritične infrastrukture u antropogenim i tehničko-tehnološkim katastrofama. Sa druge strane, društveni cilj istraživanja predstavlja utvrđivanje nivoa upućenosti javnosti u značaj zaštite kritične infrastrukture od spomenutih katastrofa. Primenom kvantitativne istraživačke tradicije, realizovano je kvantitativno istraživanje na području grada Beograda, a u kojem je metodom slučajnog uzorka anketirano 200 ispitanika. Dobijeni rezultati istraživanja nedvosmisleno ukazuju da preventivno delovanje u ovoj oblasti uglavnom treba da bude usmereno na donošenje strategija na osnovu kojih se izrađuju planovi za sprečavanje nastanka spomenutih katastrofa, kao i operativne procedure zaštite kritične infrastrukture.

Ključne reči: bezbednost, antropogene katastrofe, zaštita, kritična infrastruktura, Beograd.

1. Uvod

Kritična infrastruktura u teoriji nema jedno pojmovno određenje i često njeno pojmovno određenje zavisi od oblasti istraživanja u kojoj se ona određuje, ali i države u kojoj se to čini, jer u gotovo svakoj državi ona se drugačije određuje (Cvetković, 2013; Hromada & Lukas, 2012; Mijalković & Cvetković, 2013; Murray & Grubesic, 2012). Ipak, pojmovna određenja kritične infrastrukture kako u zakonima i propisima, međunarodnim i nacionalnim, tako i u teoriji u najvećem broju ukazuju da su to sredstva i imovina od najvećeg značaja za sve aktivnosti (funkcionisanje) kako ekonomije tako i društva (Trbojević, 2018, Herega, 2010).

Globalizacija i tehnološka revolucija su svaku vrstu infrastrukture i sisteme koji se u nju ubrajaju učinila je složenom i značajnom za savremeno društvo (Marjanović, 2019). Mijalković i Cvetković (2013) katastrofe određuju kao karakterističnu, momentalnu, stvarnu opasnost za ljude i dobra. Takođe, oni navode da se radi o štetnim, nepredviđenim, nesrećnim događajima koji imaju štetne posledice po ljude, njihovu imovinu, resurse iz prirode i infrastrukturu, koje ni jedno društvo ne može samo sprečiti i rešiti bez podrške, ali i pomoći i upotrebe resursa šireg društva, odnosno zajednice. Katastrofe se često dele na prirodne katastrofe, tehnološke katastrofe, a njihova pozadina je izuzetno složena (Mlađan & Cvetković, 2013).

Tehničko-tehnološke katastrofe kada se dogode nanose veliku štetu kritičnim infrastrukturnim objektima poput, naftovoda, gasovoda, vodovoda, objekata za distribuciju električne energije, komunikaciju, saobraćaj i transport itd., a imaju i izuzetno negativan uticaj na društvo, životnu sredinu i ekonomiju (Petrova, 2011). Tehničko – tehnološke katastrofe su različite i imaju različite karakteristike i donose sa sobom različite opasnosti, to su uglavnom opasnosti koje se javljaju u industrijskim i tehničkim uslovima, to mogu biti: različite nesreće, poput saobraćajnih nesreća, zatim različite opasne procedure, specifične aktivnosti ljudi koji mogu dovesti do ljudskih žrtava, ili povreda i različitih oboljenja i mnoge druge opasnosti po ljudsko zdravlje. Takođe, to može biti i oštećenje imovina, kvarovi na branama, kvarovi infrastruktura, šteta na životnoj sredini koju može izazvati različito izlivanje hemikalije, toksičnog otpada ali i industrijska zagađenja i požari. Osim navedenog to mogu biti i nuklearno zračenje (Cvetković, 2021; Cvetković, Filipović, & Gačić, 2019).

 

  1. Fenomenologija antropogenih katastrofa

 

Antropogene odnosno tehničko – tehnološke katastrofe (engl. technical – technological disasters) mogu biti različitih oblika, odnosno različite pojave (Lin Moe & Pathranarakul, 2006; Martin & Rice, 2012; Wang, 2000). Zbog toga se u studijama katastrofa one različito pojmovno određuju, to su nesreće, odnosno katastrofe koje čovek namerno ili nenamerno izaziva svojim delovanjem. Ređe se koristi formulacija antropogena katastrofa, odnosno katastrofa koju je izazvao čovek (engl. man – made disaster) (Cvetković, 2020). Tehnološka, odnosno tehničko-tehnološka katastrofa koja se najčešće događa zbog neispravnosti tehnološke infrastrukture ili greškom ljudi u i strukture njenoj upotrebi lili kontroli ali i kombinacijom oba navedena (Arata et. al., 2000). One predstavljaju različite vrste nesreća koje je čovek izazvao namerno ili nenamerno. Uobičajeno, određuju se kaoiznenadni i nekontrolisani događaj ili niz događaja koji je izmakao kontroli prilikom upravljanja određenim sredstvima za rad i tokom postupanja sa materijama koje su opasne, bez obzira da li je to u proizvodnji, ili transportu, tokom prometa istih ili tokom prerade, kao i odlaganju i skladištenju. To mogu biti požari, razne havarije saobraćajne nesreće, u svim vidovima saobraćaja, eksplozije svih vrsta, na primer u rudnicima i tunelima, zastoj rada žičara za transport ljudi, rušenje brana, havarija na elektroenergetskim, naftnim i gasnim postrojenjima, akcidenti pri rukovanju radioaktivnim i nuklearnim materijama, a čije posledice ugrožavaju bezbednost i živote ljudi, materijalnih dobara i životnu sredinu“ (Jakovljević, 2006: 106).

U Zakonu o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju u vanrednim situacijama tehničko – tehnološke katastrofe, odnosno nesreće su određene kao događaji koji nastupaju iznenada i koji nisu kontrolisan ili se radi o događajima nad kojima je izgubljena mogućnost upravljanja poput radnih sredstava ili kod korišćenja opasnih materija u proizvodnji, preradi ili transporta i distribucije, ali i kod skladištenja i odlaganja (prema Zakonu o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama). Tehničko – tehnološke katastrofe imaju svoje faktore, a najznačajniji od njih se mogu dovesti u vezu sa ljudskim tehnološkim ili organizacionim greškama koje se događaju u skladišnim, transportnim ali i mnogim drugim procesima (Shaluf, 2007, 2008). Neretko se ove katastrofe klasifikuju i kao: industrijske; konstrukcione; nuklearne; kompjuterske i transportne“ (Cvetković, 2019b). Karakteristike tehničko – tehnoloških katastrofa su dakle različite, a samim tim one sa sobom donose i značajne faktore ugrožavanja. Neki od tih faktora su: hemijski kompleksi; havarije i udesi u hemijskim industrijama; različite vrste nesreća u pogodnima i skladištima u proizvodnji; različite nesreće prilikom transporta opasnih materija; nuklearne eksplozije; nesreće i nezgode sa nuklearnim naoružanjem; nesreće sa odlaganjem radioaktivnog otpada i materijala te vrste, ali i neoprezno i nemarno postupanje sa istim (Cvetković, 2019b).

Na osnovu prethodno navedenih klasifikacija može se reći da su uzroci tehničko – tehnoloških katastrofa, odnosno faktori istih različiti industrijski faktori koji su najčešće u vezi sa hemijskom industrijom. Ali i različite nesreće u proizvodnji, transportu opasnih materija i one koje su izazvane nuklearnim oružjem ili njegovim posledicama (Shaluf, 2007: 708). Navedeno se najčešće može dovesti u vezu sa radioaktivnim otpadom i materijalom i neopreznim rukovanjem u postupanjem sa istim, jer se upravo ti materijali često dovode u vezu sa nuklearnim oružjem. Pod nuklearnim i radiološkim katastrofama (engl. nuclear/radiological disaster), svrstavaju se sve situacije koje nastaju kao rezultat, odnosno posledica pre svega ljudske greške ali i različitih neočekivanih i vanrednih događaja, kvarova na opremi itd., kao i različite oblike delovanja ljudi iz zle namere. Ove katastrofe imaju izuzetno velike štetne posledice. Ove katastrofe mogu imati kako kratkoročne tako i dugoročne posledice, kako po ljude i okruženje koji su direktno pogođeni njima tako i šire, na ljude i okruženja koji nisu direktno pogođeni njima. Njihovo dejstvo, na primer, zračenje nisu dostupnim ljudskim čulima i kod ljudi izazivaju osećaj nemoći i ranjivosti ali i različite traume (Vazquez, et. al., 2010). Izvori ugrožavanja radioaktivnim materijama su pre svega nuklearne elektrane ali to mogu biti i pogoni za proizvodnju i preradu nuklearnog goriva ili radioaktivnog otpada, ali i različite institucije u kojima se koriste nuklearni reaktori za naučna istraživanja (Cvetković i sar., 2019: 52). Ove katastrofe kao svoju posledicu imaju ozbiljno narušavanje ljudskog zdravlja, sigurnosti i uopšte kvaliteta života. Takođe, posledice su izuzetno velike i negativne i po životnu sredinu. Sve navedeno se događa jer su posledice nuklearnih katastrofa najčešće u bliskoj vezi sa radijacijom koju one izazivaju (Vazquez, et. al., 2010).

Sa druge strane, industrijske katastrofe (engl. industrial disaster) su događaji koji se javljaju u proizvodnom sektoru pre svega dobara ali pružanja usluga u nekim privrednim aktivnostima, to su izrazito nepogodni i nepovoljni događaji po ljude, njihovo zdravlje ali i životnu sredinu i proizvodnju. Sa razvojem ovog sektora sve učestalija je bila i pojava ovih katastrofa. „Mašinska prerada sirovina i serijska proizvodnja olakšavaju život savremenog čoveka, ali otežavaju ostvarivanje njegove relativne bezbednosti“ (Cvetković, 2020: 122). One jesu retke ali kada se dogode njihove posledice su često velike kako po ljude tako i po životnu sredinu (Zio, Avenc, 2013). Ove katastrofe razlikuju se na osnovu toga u kojoj industriji se javljaju. Njihova najčešća podela je na: teške industrijske katastrofe (engl. severe industrial disasters) u ekstraktivnoj i prerađivačkoj industriji, dele se na teške: na primer, u energetici, metalurgiji i rudarstvu, ali i hemijskoj i građevinskoj industriji; lake industrijske katastrofe (engl. light industrial disasters), na primer, one industrijske katastrofe koje se događaju u proizvodnji građevinskih materijala, drvnoj, duvanskoj, tekstilnoj i mnogim drugim sličnim industrijama (Cvetković, 2020).

Za razliku od njih, transportne, odnosno saobraćajne katastrofe (engl. transport – traffic disaster) su česta pojava, to su različite vrste saobraćajnih nezgoda u svim vrstama saobraćaja. Njihove posledice su višestruke ne samo za širu društvenu zajednicu već i za njene manje delove, poput porodica. U našoj zemlji saobraćajne nezgode svih vrsta su dosta česte, a naročito saobraćajne nezgode u drumskom saobraćaju. Njihovi uzroci su mnogobrojni često je to velika brzina, loša infrastruktura, različiti vremenski uslovi, na primer, kiša, sneg, magla itd., takođe, to mogu biti i neadekvatna obeleženost saobraćajnica, loša kaznena politika ili njena loša primena ali i različiti uticaji ljudskog faktora.

Uzroci tehničko – tehnoloških katastrofa mogu biti najrazličitiji (Al-ramlawi, El-Mougher, & Al-Agha, 2020; Chakma, Hossain, Islam, Hasnat, & Management, 2020; Kaur, 2020; Olawuni, Olowoporoku, & Daramola, 2020; Thennavan, Ganapathy, Chandrasekaran, & Rajawat, 2020), a njihove posledice često se i ne mogu sagledati. Uzevši u obzir da sve tehničko – tehnološke katastrofe nastaju pod uticajem prirodnih sila, čoveka ili njihovog sa dejstva, odnosno kombinovano pod uticajem ta dva navedena faktora (Shaluf, 2007). Primera radi, uzrok tehničko – tehnološke katastrofe izazvane nuklearnim ili radiološkim faktorima mogu biti izazvane pod uticajem prirodnih sila, tako što bi se dogodilo određeno oštećenje objekta u kome se vrše nuklearna i radiološka istraživanja. Takođe, iste katastrofe mogu se dogoditi i ljudskom greškom, ne pažnjom, ali i kvarom na određenim uređajima koja se koriste za nuklearna ili radiološka istraživanja. Iste katastrofe mogu se dogoditi i tako što bi pod uticajem prirodnih sila, na primer zemljotresa ljudi u strahu ili panici napravili grešku koja bi izazvala tehničko – tehnološku katastrofu (Eagle, Davies, 1992).

Može se primetiti i da industrijske i transportne tehničko – tehnološke katastrofe su često povezane iako to nije pravilo. Industrijske katastrofe takođe se mogu dogoditi kao posledica prirodnih i ljudskih faktora ali i oba navedena. Naime, u industrijskoj proizvodnji može na primer zbog poplave doći do tehničko – tehnoloških katastrofa, ali isto se može i dogoditi ljudskom greškom tokom same proizvodnje, na primer, greška koja dovode do kvara koji izazove izlivanje opasnih materija (Quarantelli, 1990). Saobraćajne – transportne tehničko – tehnološke katastrofe često su posledica ljudske greške ili nemara, na primer tokom transporta opasnih materija vozilo za transport se kretalo velikom brzinom što je dovelo do greške i tehničko – tehnološke katastrofe – transport. U medijima se često mogu videti izveštaji velikih transportnih katastrofa koje su se dogodile na vodi, odnosno u morskom transportu sa izlivanjem nafte iz tankera, koji su se ljudskom greškom nasukali, a to je dovelo do kvara usled koga se nafta izlila (Couch & Coles, 2011).

 

  1. Zaštita kritične infrastrukture

 

Tehničko – tehnološke katastrofe se sprečavaju, odnosno zaštita od njih se sprovodi preventivnim delovanjem. U tu svrhu donosi se čitav niz preventivnih mera, što je regulisano različitim zakonima i pravilnicima. Takođe, neophodno je da postoji zakonski regulisano postupanje da bi se otklonile njihove posledice. Neophodno je i da svi koji se bave aktivnostima koje mogu dovesti do većeg rizika od nesreća preduzimaju sve potrebne radnje, da se ona spreči, kako njen uticaj na čoveka tako i okruženje uopšte. Takođe, svi koji se bave aktivnostima koje mogu biti uzrok tehničko – tehnoloških katastrofa su zakonski obavezni da moraju organizovati i sprovoditi zaštitu od ovih katastrofa, kako po ljude tako i po životnu sredinu ali i materijalna dobra (Savić i Stajić, 2006).

Svako preduzeće, odnosno kompanija mora imati izrađen Plan zaštite od posledica udesa, odnosno tehničko – tehnoloških katastrofa. Primera radi, Zakon o zaštiti životne sredine je definisao SEVESO postrojenja kao postrojenja koja moraju imati izrađen navedeni plan. SEVESO postrojenja su postrojenja u kojima se sprovode aktivnosti u kojima je zastupljena ili to može biti opasna materija u količinama koje su propisane ali i veće od pripisanih. Postoji čitav niz zakona koji se odnose na postupanje kada se katastrofe dogode, a u skladu sa njima donose se i različite strategije, pravilnici, procedure ali i podzakonska akta. U svrhu zaštite i spašavanja, kada se dogode sve vrste katastrofa, pa i tehničko – tehnološke katastrofe, a u okviru Plana zaštite i spasavanja obavezno je preduzeti sledeće mere: „rano upozoravanje i pripravnosti (spremnost); mobilizacija i aktiviranje; zaštita i spašavanje po vrstama opasnosti; mere civilne zaštite; upotreba snaga i subjekata zaštite i spasavanja“ (Cvetković et al.,2019). Na osnovu prethodnog navedenog može se reći da je reakcija i zaštita od tehničko – tehnoloških katastrofa uslovljena pripremljenošću za njih zbog toga je neophodno konstantno je unapređivati. Pripremljenost za reagovanje na katastrofe i vrste zaštite koje se u odnosu na njih preduzimaju mogu se podeliti na: „Priprema i redovno ažuriranje kako delovanje tako i politike u vezi sa katastrofama, odnosno priprema za delovanje u vezi sa njima“ (Cvetković, 2020). Neophodno je jačati i održavati sisteme ali i predviđanje ovih katastrofa, sisteme za rano upozorenje na njih, konstantno praćenje mogućih opasnosti, odnosno rizika ali i komunikaciju u vezi sa njima, pri tome treba koristiti telekomunikacione sisteme, jer omogućavaju brzo prosleđivanje ovih informacija.

Lokalne zajednice (engl. local communities) često mogu biti pogođene tehničko – tehnološkim katastrofama, jer u njihovim okvira ili u njihovoj blizini može postojati čitav niz na primer, postrojenja, istraživačkih institucija itd., koje mogu biti uzrok ovih katastrofa (Cvetković, 2019a; Cvetković & Filipović, 2018; Vukoje, 2012). Da bi lokalna zajednica bila spremna za ovu vrstu katastrofe u njenim okvirima se sprovode različite aktivnosti. U tu svrhu može se razviti čitava supkultura u okviru koje se razmenjuju iskustva i znanja o tome kako treba reagovati pre, tokom i nakon ovih katastrofa (Helsloot & Ruitenberg, 2004). Ovaj način je i često najzastupljeniji kada je reč o pripremljenosti, zašiti ali i kada je reč otklanjanju posledica od katastrofa. Može se reći da je za lokalne zajednice ključno da one budu edukovane, obaveštene pa i obučene o delovanju pre, tokom i nakon katastrofa. Na osnovu prethodno navedeno može se reći da je lokalna zajednica, da bi obezbedila adekvatnu zaštitu i reagovanje od tehničko – tehnoloških katastrofa, pre svega prepuštena sama sebi. Međutim, adekvatni zakoni i strategije postoje i neophodno je samo da se oni pravilno sprovode i implementiraju, bar kada je reč o Srbiji. Da bi lokalna zajednica bila spremna najbolji način da se to postigne je edukacija po tehničko – tehnološkim katastrofama i obuka njenih članova za reagovanje i zaštitu kada se one dogode.

Država je ključni činilac za reagovanje na tehničko – tehnološke katastrofe, jer njena uloga je izuzetno velika u ovim situacijama, jer na osnovu te reakcije može se uvideti koliko je organizovana i spremna jedna zemlja za sve vrste nepredviđenih događaja, odnosno kriza – katastrofa. U Republici Srbiji postoji čitav niz zakona i strategija koji se bave ovom oblašću. Državni organi i ministarstva su najznačajniji za zaštitu od tehničko – tehnoloških nesreća, a i uloga narodne skupštine je važna kada se usvajaju različite strategije u vezi sa njima. Vlada ima izuzetno široka ovlašćenja, jer ona obezbeđuje izgradnju i razvoj sistema za zaštitu i spasavanje, takođe, ona je zadužena za plansko povezivanje delova tih sistema i okviru njih postavljenih zadataka. Takođe, ona formira Republički štab za vanredne situacije kada se tehničko – tehnološke katastrofe dogode. Osim toga imenuje načelnika, komandanta i članove tog štaba. Vlada je ključni činilac i u pružanju i traženju međunarodne pomoći u situacijama kada se ove katastrofe dogode (Tatić, 2016).

 

  1. Metodološki okvir istraživanja

 

Predmet istraživanja predstavlja sveobuhvatna analiza bezbednosnih aspekata zaštite kritične infrastrukture u antropogenim i tehničko-tehnološkim katastrofama. Naučni cilj istraživanja je deskripcija metoda i tehnika neophodnih za integrisano ublažavanje rizika i zaštita infrastrukture od katastrofa izazvanih tehničko-tehnološkim opasnostima. Sa druge strane društveni cilj ovog istraživanja je utvrđivanje koliko je šira javnost upućena u značaj zaštite kritične infrastrukture od tehničko-tehnoloških katastrofa. U svrhu istraživanja prikupljeni su različiti podaci sa ciljem analize aktuelne situacije u ovoj oblasti u Republici Srbiji, Evropi i svetu.

 

Uzorak i anketni upitnik

 

Nakon sistematske analize većeg broja naučnih radova u kojima se obrađuje problematika klimatskih promena identifikovani su instrumenti koji su poslužili za koncipiranje anketnih pitanja. Prilikom izrade anketnog upitnika, vodilo se računa o skočio-ekonomskom i kulturološkom ambijentu u kojem se sprovodi istraživanje. U svrhu prikupljanja podataka korišćen je anketni upitnik koji je lično i putem interneta dostavljen ispitanicima. Metodom slučajnog uzorka, anketirano je 116 ispitanika neposredno na centralnom gradskom trgu, dok je elektronskim putem anketirano 84 ispitanika, što je ukupno 200 ispitanika. Podaci su prikupljani tako što je ispitanicima data mogućnost da određene tvrdnje ocene od 1 (u apsolutnoj meri se ne slažu) do 5 (u apsolutnoj meri se slažu).

U anketi je učestvovalo 200 ispitanika od toga 132 osobe muškog pola i 68 ženskog pola. Kada je reč o stručnoj spremi, anketiranih 50 muškaraca je bilo srednje stručne spreme, 72 više stručne spreme, a 10 master ili doktorat. Distribucija stručne spreme anketiranih osoba ženskog pola je bila sledeća: sa srednjom stručnom spremom je bilo 48 ispitanika, sa visokom stručnom spremom 18, dok su master ili doktorat imale njih dve. Kada je reč o starosnoj strukturi ispitanika ona je podeljena u tri kategorije. Prva od 20 do 35 godina, druga od 35 do 45 godina i treća od 45 do 55 godina. Lako je uočljivo da je druga starosna grupa od 35 do 45 najzastupljenija među ispitanicima.

 

Analiza podataka

 

Nakon završenog anketnog ispitivanja, svaki pojedinačni upitnik je dobio jedinstvenu šifru kako bi se omogućila provera unetih podataka, a zatim je izvršen unos podataka u bazu podataka koju podržava statistički softver SPSS. Pre sprovođenja analize, a nakon prikupljanja podataka sprovedena je priprema podataka za analizu. Priprema podataka, sastojala se iz editovanja podataka, kodiranja i statističkog prilagođavanja podataka. Editovanje podataka obuhvatilo je postupke kojima se utvrdilo da li postoje nedostajući, nejasni, i pogrešni odgovori? Kodiranje podataka podrazumevalo je dodeljivanje određenih simbola modalitetima odgovora kako bi se uspešnije pratile određene kategorije i struktura odgovora. Nakon završene pripreme podataka, prvi korak odnosio se na analizu svakog pitanja ili mere same po sebi. U programu za statističku obradu podataka (SPSS) su sređeni i klasifikovani svi podaci dobijeni anketnim ispitivanjem. Korišćenjem deskriptivnih statističkih analiza utvrđene su distribucije odgovora na postavljena pitanja.

 

  1. Rezultati istraživanja

 

Na pitanje ,,Ocenite svoje znanje o tome šta je kritična infrastruktura, ispitanici su dali odgovore koji ukazuju na veliku razliku u odgovorima ispitanika muškog i ženskog pola. Na osnovu podataka u tabeli jasno je uočljivo da su muški ispitanici u najvećem procentu ocenjivali ocenom 5 a ženski upravo suprotno ocenom 1. Procentualno muškarci su ocenu 5 odabrali u 27% slučajeva, a žene 1 u 13% slučajeva. Na osnovu stručne spreme može se uočiti, da oni sa visokom stručnom spremom najvišom ocenom 5 ocenjuju svoje znanje o tome šta je kritična infrastruktura u 24% (tabela 1).

 

Tabela 1. Uporedni prikaz odgovora ispitanika na osnovu pola.

 

Ocena Ukupno
1 2 3 4 5
Pol Muški 8% 11% 11% 10% 27% 66%
Ženski 13% 6% 5% 5% 7% 34%
Ukupno 23% 16% 16% 15% 34% 100%

 

Zatim, na pitanje ,,Ocenite znanje stanovništva naše zemlje o tome šta je kritična infrastruktura“ ispitanici muškog i ženskog pola su ovo znanje ocenili ocenama 3 u 22% slučajeva i ocenom 1 u 10% slučajeva. Svi odgovori ispitanika oba pola dati su u tabeli 5. Kada se odgovori na isto pitanje posmatraju na osnovu stručne spreme oni su raspoređeni tako da oni sa srednjom stručnom spremom navedeno ocenjuju ocenom 4 u 14% slučajeva, što je i najveći procenat ocena kod ovog pitanja. Najniži procenat je kod onih čija je stručna sprema master ili doktorat kod ocena 1 i 3 po 2%.

Nakon toga, ispitanicima je postavljeno pitanje ,,Ocenite svoje znanje o posledicama tehničko-tehnoloških katastrofa“, a odgovori na njega kada se analiziraju ukazuju da ispitanici muškog pola svoje znanje o navedenom ocenjuju ocenom 3 u najvećem broju slučajeva, tačnije u 22%, a kod ispitanika, odnosno osoba ženskog pola dominantna ocena je 1 u 10% slučajeva. Najzastupljenija je procentualno ocena 4 kod onih sa visokom stručnom spremom, zatim je to ocena 5 kod onih sa srednjom stručnom spremom. Kod onih ispitanika sa stručnom spremom master ili doktorat najzastupljenija ocena je takođe 5 i to u 3% odgovora. Zatim postavljeno im je pitanje ,,Ocenite znanje stanovništva naše zemlje o tome šta su tehničko – tehnološke katastrofe“. Na osnovu podataka, može se uočiti da je najzastupljenija ocena kod ispitanika muškog pola bila 4 sa 21.5%, dok je kod ženskog pola najzastupljenija ocena bila 3 sa 15.5%. Kada se odgovori na isto pitanje analiziraju na osnovu stručne spreme svih ispitanika može se uočiti da je ocena 3 najzastupljenija kod onih sa srednjom stručnom spremom sa 15.5%, dok je kod onih sa visokom stručnom spremom to ocena 5 sa 13.5.%. Oni sa master ili doktorat su istu ocenu takođe najčešće birali u 1.5% slučajeva. Ostale ocene, kao i navedene data su na grafikonu 6.

Sledeće pitanje koje im je postavljeno, bilo je ,,Ocenite važnost kritične infrastrukture za državu i društvo“. Na osnovu odgovora ispitanika i sprovedene statističke analize uočeno je da ja kod ispitanika muškog pola najzastupljenija ocena u procentima ocena 5 sa 19.5%. Kod ženskog pola to je ocena 3 sa 9.5%. Na pitanje broj 5 se na osnovu stručne spreme ispitanika može uočiti da je kod onih sa srednjom stručnom spremom najzastupljenija ocena 5 sa 16%. Kod onih sa visokom stručnom spremom je to ocena 3 sa 13%, a kod onih sa stručnom spremom master ili doktorat je to ocena 5 s 3%. Navedeno je prikazano na grafikonu 1.

 

Grafikon 1. Zastupljenost odgovora na osnovu stručne spreme.

 

Nakon toga, ispitanicima je postavljeno pitanje ,,Ocenite da li aktivnosti vaše radne organizacije mogu dovesti do tehničko – tehnoloških katastrofa“. Prema dobijenim ocenama, odnosno statističkim rezultatima istih može se zaključiti da ispitanici muškog pola navedeno ocenjuju najnižom ocenom 1 u 17.5% slučajeva ali i ocenama 4 i 5 u 18% i 17% slučajeva, što se može protumačiti kao neznanje ali i da ne rade svi u organizacijama u kojima se navedeno može dogoditi. Sa druge strane kod ženskog pola ocena 1 je dominantna sa 12.5%. Ostali odgovori na pitanje broj 6 dati su u tabeli 9. Rezultati ankete, tj. analiza istih pokazuje da oni sa visokom stručnom spremom visokom ocenom 4 ocenjuju mogućnost da aktivnosti njihove radne organizacije dovedu do tehničko – tehnološke katastrofe i to u 13.5% ocena, dok oni sa srednjom stručnom spremom to ocenjuju najčešće najnižom ocenom 1 sa 16%. Zanimljivo je da 3% od ukupno 6% onih sa stručnom spremom master ili doktorat ocenjuje navedeno ocenom 1. Može se zaključiti da oni sa visokom stručnom spremom ocenjuju da je značajna mogućnost da aktivnosti organizacija u kojima rade dovedu do tehničko – tehnoloških katastrofa.

Pored toga, na pitanje ,,Ocenite neophodnost da kritičnu infrastrukturu od tehničko – tehnoloških katastrofa obezbeđuju posebno obučeni kadrovi“ dobijeni su interesantni odgovori, imajući u vidu da su odgovori i muških i ženskih učesnika u anketi isti, odnosno na isti način raspoređeni. Tako i muški sa 24.5% i ženski sa 14% ocenjuju ocenom 5 da je neophodno da posebno obučeni kadrovi štite od navedenih katastrofa. I drugi odgovori sa po zastupljenosti poklapaju. Ocena 5 je procentualno najzastupljenija i kada se rezultati ankete analiziraju na osnovu stručne spreme ispitanika.

Nasuprot tome, na pitanje ,,Ocenite neophodnost da kadrovi koji štite kritičnu infrastrukturu od tehničko-tehnoloških katastrofa budu specijalizovano obrazovani“ dobijeni su različiti odgovori. Zanimljivo je da se ovde rezultati ukazuju da Ispitanici muškog pola ovaj stav ocenjuje ocenom 4 u 25%, odnosno ta ocena je dominantna, dok ženski pol ipak dominantno ocenjuje ocenom 5 neophodnost da ovi kadrovi budu specijalno obrazovani. Ipak, jasno je da su oba pola naklonjena i obuci i obrazovanju ovih kadrova. srednjom stručnom spremom to ocenjuju najnižom ocenom 1 u 14.5% odgovora, dok oni sa visokom stručnom spremom ipak to ocenjuju ocenom 4 u čak 22.5% odgovora. Zanimljivo je da oni sa najvišom stručnom spremom master ili doktorat to ocenjuju ocenom 1 u 2.5% slučajeva, što nije zanemarljiv procenat ako se uzme u obzir da oni čine 6% od ukupnog broja ispitanika.

Pitanje ,,Ocenite aktivnosti radnih organizacija u vašem okruženju mogu dovesti do tehničko – tehnoloških katastrofa“ je zanimljivo jer i kod i ispitanika muškog i kod ispitanika ženskog pola dominantna ocena 3 sa 46%, odnosno 21%, takođe kod ispitanika muškog pola ocena 5 je sasvim zanemarena i njen procenat je 0. Odgovori ispitanika oba pola ukazuju na neodlučnost, jer se radi o srednjoj oceni. Na isto pitanje se na osnovu statistike ocena na osnovu stručne spreme može se zaključiti da ni jedna od određenih grupa ne smatra da aktivnosti radnih organizacija u vašem okruženju mogu dovesti do tehničko – tehnoloških katastrofa jer u njihovim odgovorima dominiraju ocene između 1 i 3

Ispitanicima je postavljeno i sledeće pitanje ,,Ocenite sistem zaštite i spasavanja od tehničko – tehnoloških katastrofa u Republici Srbiji“. Ocena koja je najzastupljenija procentualno kod ovog pitanja je ocena 3 sa 19.5% kod muškog i 16% kod ženskog pola. Ovakvi odgovori navode na zaključak o neodlučnosti koje može biti posledica neinformisanosti ispitanika o navedenom.

Na isto pitanje ali kada se analiziraju ocene ispitanika na osnovu stručne spreme uočljivo je da su ispitanici dominantno birali ocene 1, srednjom stručnom spremom 22.5%, i master ili doktorat 3%, dok su visokom stručnom spremom ispitanici najviše birali ocenu 1 i 2 sa 10% i 9%. Izostanak visokih ocena u većim procentima ukazuje na loše mišljenje o navedenom sistemu.

Sledeće pitanje u anketi glasilo je ,,Ocenite svoju spremnost za tehničko – tehnološku katastrofu“ a dobijeni odgovori i kod muškog i ženskog pola ukazuju da se ispitanici visoko ocenjuju po ovom pitanju. Naima, Ispitanici muškog pola je ocene 4 i 5 birao kao svoj odgovor 18% i 16.5%, a ženski ocenu 4, 10.5%, što su i najbiranije ocene. Tako da se može zaključiti da ispitanici oba pola visoko ocenjuju svoju spremnost u slučaju nastanka ove katastrofe. Na isto pitanje je i kada se analiziraju odgovori na osnovu stručne spreme ispitanika dominantne su visoke ocene. Tako kod onih sa srednjom stručnom spremom je to ocena 4 sa 18.5%, sa visokom stručnom spremom je to ocena 3 sa 11% bas kao i kod master ili doktorat sa 3%.

Sledeće pitanje, glasilo je ,,Ocenite stepen rizika od tehničko – tehnoloških katastrofa u Republici Srbiji“. Odgovori, odnosno ocene navedenog od strane ispitanika muškog pola su tako raspoređeni da 16.5% to ocenjuje najvišom ocenom 5. Sa druge strane, ispitanici ženskog pola su navedeno ocenile navedeno ocenom 3 u najvećem broju slučajeva. Zaključak na osnovu rezultata je da većina ispitanika muškog pola smatra da u Republici Srbiji postoji visok stepen rizika od ovih katastrofa. Na isto pitanje je ocena 3 najdominantniji odgovor kod onih sa srednjom stručnom spremom i visokom stručnom spremom, ali je ocena 5 najzastupljenije kod onih sa master ili doktorat. Navedeno se može posmatrati da oni sa najvišom stručnom spremom jesu i najobrazovaniji i najupućeniji da navedeno promene.

Na pitanje ,,Ocenite zaštitu kritične infrastrukture u Republici Srbiji“ ispitanici različitog pola su podjednako odgovorili sa visokom ocenom 4. Ispitanici muškog pola je to učinio 20.5%, a ženski 15%. Može se zaključiti da navedeno oba pola visoko ocenjuju. Ovo pitanje je kod onih sa srednjom stručnom spremom i master ili doktorat dobilo ocenu 4 koja je kod ovih kategorija ispitanika najzastupljenija procentualno sa 22% i 3.5%. Kod visokom stručnom spremom je ipak prevagnula ocena 2 sa 11.5% iako je i kod njih ocena 4 odmah sledeća sa 10%. Sledeće pitanje, glasilo je ,,Ocenite spremnost nadležnih službi za tehničko – tehnološke katastrofe u Republici Srbiji. Ispitanici muškog pola su dali najvišu ocenu u većini 22%, a ispitanici ženskog pola najnižu 9% (tabela 15). Navedeno teško može dovesti do nekog čvrstog zaključka ali možda je ženski pol oprezniji, bojažljiviji. Sa druge strane ispitanici muškog pola su informisaniji tradicionalno o navedenom, ili se bar takvim smatra, što njegovoj oceni daje određeni kredibilitet. Na osnovu analiza, može se primetiti da je ocena 5 najzastupljenija kod onih sa srednjom stručnom spremom sa 17% i onih sa master ili doktorat sa 3%. Dok je kod onih sa visokom stručnom spremom ipak ocena 2 sa 12.5% najzastupljenija. Međutim, i kod njih je ocena 4 odmah iza ocene 2 sa 11.5%. Ovi rezultati ukazuju da su ispitanici spremnost nadležnih službi za navedeno, ukupno posmatrano, visoko ocenili. Na pitanje, ,,Ocenite nivo preduzimanja preventivnih mera zaštite kritične infrastrukture u Republici Srbiji“, 26.5% ispitanika je ocenilo sa 5, dok je 11.5% ispitanika ocenilo sa 3. Spomenuto, ukazuje da muški deo ispitanika navedeno ocenjuje višom ocenom. Sve to ukazuje da su mere prevencije usmerene ka zaštiti kritične infrastruktura ocenjene najvišom ocenom.

Sledeće pitanje u anketi glasilo je: Ocenite nivo edukacije mladih o značaju kritične infrastrukture u Republici Srbiji i kod ispitanika muškog pola ono je dobilo gotovo podjednak broj ocena 1, 2 i 4 u procentima, dok je kod ženskog pola dominantna ocena 5. Na isto pitanje su ispitanici svih kategorija stručne spreme odgovorili sa 4, što znači da visoko ocenjuju edukaciju mladih u ovoj oblasti u našoj zemlji. Nasuprot tome, pitanje ,,Ocenite zaštitu od tehničko – tehnološke katastrofe u svetu“ je dobilo najmanje i najveće ocene od oba pola, odnosno 1 i 5. Identičnost, ali i razlika u ocenama se može shvatiti kao razlika u informisanosti i poznavanju oblasti koja je deo pitanja. Na osnovu odgovora ispitanika različitih stručnih sprema koji su odgovarali na ovo pitanje može se uvideti da je navedeno ocenjeno ocenama 1, 2 i 3. Očigledno je da učestalost svih vrsta katastrofa koje se u svetu događaju ispitanicima ne uliva poverenje u zaštitu od njih, a samim tim i od tehničko – tehnoloških katastrofa.

Pored toga, ispitanicima je postavljeno pitanje ,,Ocenite svoj strah od rušenja kritične infrastrukture usled tehničko – tehnološke katastrofe“. Odgovori na njega kod oba pola su gotovo identični, sa dominacijom ocena 3, kod muškog i 4 kod ispitanika ženskog pola. Kada se analiziraju rezultati ankete, odnosno odgovora na isto pitanje na osnovu stručne spreme ispitanika može se uočiti da je kod sve tri kategorije ocena koja je procentualno najzastupljenija ocena 3, s tim što je kod visokom stručnom spremom i ocena jedan podjednako zastupljena.

Sledeće pitanje, glasilo je ,,Ocenite mogućnosti svoje lične evakuacije u slučaju tehničko – tehnološke katastrofe kritične infrastrukture u vašem okruženju“. Odgovori ispitanika oba pola su u takvi da oni to ocenjuju ocenom 5, odnosno mogućnost svoje evakuacije ocenjuju najvišom ocenom. Na osnovu rezultata ankete može se zaključiti da oba pola ne smatraju ove katastrofe mogućim u svom okruženju ili zaista smatraju da se mogu brzo evakuisati ako se ove katastrofe u njihovom okruženju dogode. I kada se analiziraju odgovori ispitanika na osnovu njihove stručne spreme dominantna ocena je 5 u sve tri kategorije. Tako da se može zaključiti da ispitanici mogućnost svoje lične evakuacije u slučaju navedenog visoko ocenjuju.

Naredno pitanje ,,Ocenite mogućnosti evakuacije svoje zajednice u slučaju tehničko – tehnološke katastrofe kritične infrastrukture u njenom okruženju“ ukazuje da kod ispitanika muškog pola je procentualno gotovo podjednako dobilo ocene 2 i 5, a kod ženskog pola 3 i 4. To navodi na zaključak da su ispitanici u najmanju ruku nesigurni ili neinformisani u vezi sa tom evakuacijom. Na osnovu stručne spreme ispitanika može se uočiti ista neodlučnost i velika procentualna rasprostranjenost odgovora ispitanika svake kategorije. Sledeće pitanje u anketi glasilo je ,,Ocenite stepen tehničko -tehnoloških rizika u vašoj sredini“. Odgovori, odnosno ocene oba pola su procentualno najviše na odgovoru 2. Ovi rezultati potvrđuju da ispitanici u svom okruženju ništa ne doživljavaju kao moguću uzrok tehničko – tehnoloških katastrofa. Može se uočiti da su ispitanici sa srednjom stručnom spremom i master ili doktoratom procentualno najviše birali ocenu 2, a oni sa visokom stručnom spremom ocenu 4. Dakle, može se zaključiti da ispitanici u najvećoj meri smatraju da je stepen ovog rizika u njihovom okruženju relativno mali, iako ima i onih sa drugačijim stavom i ocenama, oni su u manjini. Nasuprot tome, na pitanje ,,Ocenite mogućnosti da se u Republici Srbiji u narednom periodu dogodi tehničko – tehnološka katastrofa kritične infrastrukture“ ispitanici oba pola su podjednako slično odgovorili sa ocenom 5. Kod muških ispitanika je ta ocena dobila 24%, a kod ženskih 18% ocena. Može se na osnovu rezultata odgovora na ovo pitanje zaključiti da je bojazan i visoka ocena navedene mogućnosti dešavanja ovog neželjenog događaja posledica čestih prirodnih katastrofa u Republici Srbiji, a ispitanici su svesni da one mogu uticati na pojavu drugih katastrofa.

Sledeće pitanje, odnosilo se na ocenu najverovatnijeg uzroka tehničko-tehnološke katastrofe u svetu. Za razliku od drugih pitanja kod ovog ali i sledećih pitanja ispitanicima je ponuđeno da zaokruže jedan od pet ponuđenih odgovora. Odgovori koji su ponuđeni ispitanicima oba pola u ovom pitanju bili su: 1, priroda; 2, čovek; 3, tehnologija; 4, industrija i 5 sve navedeno. Najviše odgovora ispitanika oba pola dobili su odgovori 3 i 4, odnosno tehnologija i industrija. Uzevši u obzir njihov ubrzani razvoj ovakvi stavovi ispitanika nisu iznenađujući. Isti odgovori dominiraju i kada se analiziraju odgovori ispitanika na osnovu stručne spreme. S ti što su oni sa srednjom stručnom spremom i master ili doktorat kao svoj odgovor procentualno najčešće birali tehnologiju, a oni sa visokom stručnom spremom industriju. Nasuprot tome, sledeće pitanje je glasilo ,,Ko se u Republici Srbiji bavi zaštitom kritične infrastrukture“ ponuđeni odgovori bili su: 1, vojska; 2, policija; 3, specijalizovane državne službe; 4, privatne kompanije i 5, druge koje nisu navedene. Na osnovu odgovora na ovo pitanje, može se zaključiti da ispitanici muškog pola veruju da je to policija, a ženskog da to čine specijalizovane državne službe. I na osnovu stručne spreme ispitanika odgovori se u velikoj meri ne razlikuju. Da se navedenim bave specijalizovane državne službe veruju najviše oni sa srednjom stručnom spremom, dok oni sa visokom stručnom spremom veruju da to čini policija. Oni sa master ili doktorat su većinski smatrali da to čine privatne kompanije.

Na kraju, ispitanicima je postavljeno pitanje ,,Šta vas najviše brine u vezi zaštite kritične infrastrukture od tehničko-tehnoloških katastrofa“, a ponuđeni odgovori bili su: 1, sprovode je neadekvatni kadrovi; 2, neredovno se održava; 3, ne nadgleda se redovno; 4, zastareo sistem zaštite i 5, svi navedeni razlozi. Ispitanici oba pola su procentualno najčešće birali odgovor sprovode je neadekvatni kadrovi što iznenađuje jer su kao svoje odgovore na to ko štiti navedeno navodili specijalizovane službe države i policiju. Iako, se ovi odgovori mogu dovesti u vezi sa nepoverenjem u državne institucije, oni mogu biti i posledica neobaveštenosti ispitanika. I na osnovu stručne spreme rezultati ukazuju da oni sa srednjom stručnom spremom i master ili doktorat birali najviše odgovor sprovode je neadekvatni kadrovi, ipak oni sa visokom stručnom spremom su češće birali kao svoj odgovor ne nadgleda se redovno.

 

  1. Diskusija

 

Ukupno posmatrano rezultati anketnog istraživanja ukazuju da su ispitanici uglavnom informisani o tome šta je kritična infrastruktura, a šta su tehničko – tehnološke katastrofe i katastrofe uopšte. Navedeno se može objasniti uz pomoć konstatacija Marjanovića koju je naveo na kraju svog istraživanja gde on navodi da je kritična infrastruktura dugo prisutna u istoriji ljudi, odnosno civilizacije ali da je ona u savremenom svetu dobila i novu dimenziju (Marjanović, 2019). Trbojević u svom istraživanju tvrdi da je zaštita kritičnih infrastruktura bezbednosno pitanje od najvećeg značaja, jer ona je ključna za državu i društvo i njihovo funkcionisanje. Infrastrukture proizvodnje životnih namirnica, pre svega hrane i vode, ali i saobraćajna, energetska, informaciona, zdravstvena, hemijske, nuklearna itd. su od najvećeg značaja (Trbojević, 2018). Upravo zbog toga ohrabruje podatak da je u istraživanju sprovedenom u svrhu ovog rada utvrđeno da su ispitanici u najvećoj meri informisani o tome, šta su katastrofe, kritična infrastruktura i tehničko – tehnološke katastrofe, odnosno opasnosti. Međutim, odgovori u vezi sa edukacijom, zaštitom i evakuacijom u slučaju ovih katastrofa su uglavnom vezani za ličan stav o tome, jer niko od ispitanika nije posebno obrazovan ili obučavan u vezi sa svim navedenim. To znači da su u anketi oni davali odgovore na osnovu svog mišljenja o svojoj spremnosti zaštitne kritične infrastrukture i edukaciji i evakuaciji u situacijama kad bi se tehničko – tehnološke katastrofe dogodile. Mijalković i Cvetković su 2013. godine ukazali na uticaje prirodnih katastrofa na nastanak tehničko – tehnoloških katastrofa. Zbog toga je zabrinjavajuće što je u ovom istraživanju utvrđeno da su učesnici u ovom istraživanju neinformisani o evakuaciji svojih zajednica u slučaju da se ove katastrofe dogode.

Kada je reč o prevenciji,  Cvetković (2017) je u svom istraživanju utvrdio da 20.5% ispitanika veruje da će im nadležne službe svakako pomoći i da nema potrebe da se pripremaju za moguće katastrofe. Posmatrajući celo istraživanje, odnosno njegove rezultate može se reći da u našoj zemlji stavovi u vezi sa zaštitom kritične infrastrukture o tehničko – tehnoloških katastrofa izazvanih tehničko – tehnološkim opasnostima zavise od stručne spreme, odnosno obrazovanja. Ne može se reći da postoji neka šira svest svih građana o posledicama navedenog, ali ni o tome kako se kritična infrastruktura šiti koje štiti i na koji način. Poznavanje ove oblasti, odnosno teme u najvećoj meri je uopšteno i vezano za opštu informisanost. Ne može se zaključiti da postoji neka strategija na osnovu koje su građani pripremani na sve što bi se moglo dogoditi u slučaju tehničko – tehnološke katastrofe ali i da su svesni značaja zaštite kritične infrastrukture od njih. U zaključku svog istraživanja iz 2013. godine Marjanović, Nađ navode da „brze promene i pojava nedržavnih aktera u sistemu bezbednosti doprinose da državni monopol nad zaštitom kritične infrastrukture bude podeljen između stručnjaka, akademske zajednice, strukovnih udruženja i tehnološke zajednice, poslovnog sektora i neprofitnih organizacija. Kompanije za privatno obezbeđenje moraju povećati kapacitet i kvalitet svojih proizvoda i usluga. To je jedini način da postanu ključni deo javno-privatnog partnerstva u oblasti zaštite kritične infrastrukture“ (Marjanović i Nađ, 2013, str. 89). Navedeno je u suprotnosti sa rezultatima istraživanja sprovedenog u svrhu ovog rada na osnovu kojih se može zaključiti da građani Republike Srbije smatraju da to treba ostati u nadležnosti državnih službi. Na osnovu rezultata istraživanja koje je sprovedeno u svrhu ovog rada može se reći da je u našoj zemlji šira javnost o kritičnoj infrastrukturi u najmanju ruku neobaveštena i da bi se ovi podaci mogli zloupotrebiti u najvećoj meri od inostranog faktora. I Matić i Miljković (2013) su iste godine ukazali da je kritičnu infrastrukturu potrebno zaštititi i u sajber prostoru, što to svakako jeste neophodno ali pre svega to treba učiniti tako što bi se zaštitila dostupnost informacija o njima koje bi je mogle učiniti ranjivom od na primer, terorističkih napada. I svetske sile poput Rusije moraju vršiti konstantni monitoring svega što može ukrotiti njihovu kritičnu infrastrukturu na šta je ukazala Petrova (2011), ističući značaj prevencije za to. Republika Srbija, bar na osnovu dostupnih podataka ali i sprovedenog istraživanja tokom izrade ovog rada, najveću slabost ispoljava u oblasti prevencije svih vrsta pa i o preventivnoj zaštiti te infrastrukture.

Na osnovu rezultata dobijenih anketom može se zaključiti da su građani naše zemlje o prevenciji ove vrste prilično neinformisani. Isto sa može reći i za prevenciju tehničko-tehnoloških katastrofa, jer istraživanje ukazuje da građani naše zemlje nemaju adekvatno znanje kako da deluju u tom pravcu, što znači da nema preventivnih edukacija, obuka i tome sličnog. U svetu je bilo dosta istraživanja na ovu temu i može se reći da Srbija nije izolovan slučaj u navedenom. Ipak, ne treba se time utešiti. Na to su ukazali Rovins and Winningham (2010) u svom istraživanju, ukazujući da mnoge zemlje jednostavno rečeno čekaju katastrofe ove vrste ne preduzimajući mnogo toga da deluju preventivno u njihovom sprečavanju. Rezultati istraživanja sprovedenog u svrhu ovog rada u najvećoj meri se ne razlikuju od istraživanja koja su sprovedena svetu u vezi sa zaštitom kritične infrastrukture i zaštitom od tehničko-tehnoloških katastrofa, ali oni svakako jesu zabrinjavajući. Najveći broj građana naše zemlje, bar prema ovom istraživanju tek okvirno zna koje su moguće posledice ovih katastrofa, a znanje o eventualnom postupanju i evakuaciji pre tokom i nakon njih je površno i nedovoljno, što predstavlja veliku opasnost.

Na kraju o posledicama po lično ali i zdravlje zajednice i po okruženje građani Republike Srbije svu vrlo malo informisani. Na ove posledice su 2005. godine ukazali Lillibridge, Brennan sa posebnim osvrtom na javno zdravlje. Na osnovu ovog ali i istraživanja sa kojim je ono upoređeno može se reći da zaštita kritične infrastrukture od tehničko – tehnoloških katastrofa treba da bude dakle i preventivna i reaktivna, ali je prevencija ključna za ublažavanje ili sprečavanje njihovih posledica.

 

  1. Zaključak

 

Izuzetno je važno da se kritična infrastruktura štiti od katastrofa svih vrsta pa i do tehničko – tehnološke katastrofe, a za to je izuzetno važno preventivno delovanje. Preventivno delovanje u ovoj oblasti uglavnom treba da bude usmereno na donošenje strategija na osnovu kojih se izrađuju planovi za sprečavanje ovih katastrofa, ali kako se one često ne mogu izbeći neophodno je razraditi planove i za postupanje kada se one dogode. Ti planovi trebaju da predviđaju pre svega spašavanje i zaštitu stanovništva od njihovih posledica ali i zaštitu kritične infrastrukture. Osim toga značajno je da su u okviru preventivnog delovanja građani, ali i članovi najrazličitijih organizacija pripreme za postupanje kada se one dogode.

Tehničko – tehnološke katastrofe su takve da mogu ostaviti trajne posledice po države, njihove stanovnike ali i po prirodno okruženje. Njihove posledice mogu biti trajno uništenje infrastrukture, pa i one kritične ali i povrede ljudi i njihove pogibije. Takođe, one ostavljaju trajne posledice po prirodu i sve što u njoj živi, odnosno biljni i životinjski svet. Zaštita kritične infrastrukture od tehničko – tehnoloških katastrofa treba da bude dakle i preventivna i reaktivna jer samo tako se može osigurati da ne dođe do njenog trajnog oštećenja ili ukupnog rušenja i prestanka njihovih funkcija. Značaj ove infrastrukture je takav da bi navedeno imalo trajne posledice po društva i države gde se nešto slično navedenom dogodi.

U Republici Srbiji se zaštiti kritične infrastrukture pridaje značajna pažnja od strane države, odnosno organa i institucija nadležnih za navedeno. Međutim, ne može se reći da su građani spremni za reakciju u slučaju da se one dogode. Pod navedenim pre svega se misli da na to koliko su građani individualno spremni da se zaštite u slučaju da se dogode tehničko – tehnološke katastrofe. Takođe, ne može se reći da građani preventivno deluju u smeru svoje zaštite od istih. U našoj zemlji nije bilo velikih tehničko – tehnoloških katastrofa u poslednje dve decenije ali je svakako bilo katastrofa manjeg obima koje bi se mogle podvesti pod ovaj termin. I pored toga ne može se reći da je u ovom periodu urađeno nešto po pitanju spremnosti građana za njih, a i infrastruktura, pa i kritična infrastruktura često nije u zadovoljavajućem stanju, što ukazuje da postoji mogućnost da se različite katastrofe dogode i da je neophodno preduzeti mere da bi se one sprečile. Zaštita kritične infrastrukture od tehničko – tehnoloških katastrofa sprovodi se preventivno, jer kada se one dogode njihove posledice su značajne kako po ljude tako i po okruženje. Pored toga, zaštita kritične infrastrukture od katastrofa izazvanih tehničko-tehnološkim opasnostima zahteva konstantno i plansko delovanje u toj oblasti kako u obuci kadrova koji se time bave tako i u edukaciji stanovništva, tako i u osavremenjavanju opreme koja se u tu svrhu koristi. I na kraju, može se reći da se zaštiti od katastrofa izazvanih tehničko-tehnološkim opasnostima kritične infrastrukture pristupa strateški i planski na svim nivoima.

 

  1. Reference

 

  1. Al-ramlawi, A. H., El-Mougher, M. M., & Al-Agha, M. R. (2020). The Role of Al-Shifa Medical Complex Administration in Evacuation & Sheltering Planning. International Journal of Disaster Risk Management2(2), 19-36.
  2. Arata, C., Picou, S., Johnson, G., & McNally, T. (2000). Coping with technological disaster: An application of the conservation of resources model to the Exxon Valdez oil spill. Journal of Traumatic Stress, 13(1): 23–39.
  3. Chakma, U. K., Hossain, A., Islam, K., Hasnat, G. T., & Management, K. (2020). Water crisis and adaptation strategies by tribal community: A case study in Baghaichari Upazila of Rangamati District in Bangladesh. 2(2).
  4. Couch, S. R., & Coles, C. J. (2011). Community stress, psychosocial hazards, and EPA decision-making in communities impacted by chronic technological disasters. American journal of public health, 101(S1), S140-S148.
  5. Cvetković, S. M., & V. (2013). Vulnerability of critical infrastructure by natural disasters. Paper presented at the National critical infrastructure protection, regional perspective., Belgrade.
  6. Cvetković, V. (2017). Prepreke unapređenju spremnosti građana za reagovanje u prirodnim katastrofama. Vojno delo, 69(2), 132-150.
  7. Cvetković, V. (2019a). First aid disaster kit for a family: a case study of Serbia – Porodični pribor za pružanje prve pomoći u katastrofama: studija slučaja Srbije. Paper presented at the IX International scientic conference Archibald Reiss days November 6-7, 2019. University of Criminal Investigation and Police Studies, Belgrade.
  8. Cvetković, V. (2019b). Upravljanje rizicima i sistemi zaštite i spasavanja od katastrofa. Beograd: Naučno-stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama.
  9. Cvetković, V. (2020). Upravljanje rizicima u vanrednim situacijama – Disaster Risk Management. Beograd: Naučno-stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama.
  10. Cvetković, V. (2021). Bezbednosni rizici i katastrofe. Beograd: Naučno-stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama.
  11. Cvetković, V. M., & Filipović, M. (2018). Ispitivanje uloge porodice u edukaciji dece o prirodnim katastrofama – The role of the family in children education of natural disasters. Nauka, bezbednost, policija, 23(1), 71-85.
  12. Eagle, J. C., Davies, J. M. (1992). Accident analysis of large-scale technoogical disasters applied to an anaesthetic complication, Springer: Canadian Journal of anaesthesia, Vol, 39, No. 2, pp. 18-122.
  13. Helsloot, I., & Ruitenberg, A. (2004). Citizen response to disasters: a survey of literature and some practical implications. Journal of Contingencies and Crisis Management, 12(3), 98-111.
  14. Herega, M. (2010). Nacionalna kritična infrastruktura, Menadžment i sigurnost – M&S: „Planiranje i sigurnost“.
  15. Hromada, M., & Lukas, L. (2012). Critical Infrastructure Protection and the Evaluation Process. International Journal of Disaster Recovery and Business Continuity, 3.
  16. Institute for Corporative Security Studies, Ljubljana.
  17. Kaur, B. (2020). Disasters and exemplified vulnerabilities in a cramped Public Health Infrastructure in India. International Journal of Disaster Risk Management2(1), 15-22.
  18. Lillibridge, R.S., Brennan, J. R. (2005). Public health perspectives related to technological disasters and terrorism, Military Preventive Medicine: Mobilization and Deployment, Volume 2, pp. 1337-1350
  19. Lin Moe, T., & Pathranarakul, P. (2006). An integrated approach to natural disaster management: public project management and its critical success factors. Disaster Prevention and Management: An International Journal, 15(3), 396-413.
  20. Marjanović, M., Nađ, I. (2013). Assessment of threats to critical infrastructure facilities from serious and organized crime, Zbornik, National critical infrastructure protectionregional perspective, str. 77-90.
  21. Martin, N., & Rice, J. (2012). Emergency communications and warning systems: Determining critical capacities in the Australian context. Disaster Prevention and Management, 21(5), 529-540. doi:10.1108/09653561211278671
  22. Mijalković, S., & Cvetković, V. (2013). Vulnerability of critical infrastructure by natural disasters. In Z. Keković, D. Čaleta, Ž. Kešetović, & Z. Jeftić (Eds.), National critical infrastructure protection, regional perspective (pp. 91-102). Belgrade: University of Belgrade – Faculty of Security Studies
  23. Mijalković, S., Cvetković, V. (2013). Vulnerability of critical infrastructure by natural disasters, Zbornik, National critical infrastructure protectionregional perspective, str. 91-104.
  24. Mlađan, D., & Cvetković, V. (2013). Classification of emergency situations. In Ž. Nikač (Ed.), International scientific conference Archibald Reiss days (pp. 275-291). Belgrade: The Academy of Criminalistic and Police studies.
  25. Murray, A. T., & Grubesic, T. H. (2012). Critical infrastructure protection: The vulnerability conundrum. Telematics and informatics, 29(1), 56-65.
  26. Olawuni, P., Olowoporoku, O., & Daramola, O. (2020). Determinants of Residents’ Participation in Disaster Risk Management in Lagos Metropolis Nigeria. International Journal of Disaster Risk Management2(2), 1-18.
  27. Petrova, E. (2011). Critical infrastructure in russia: geographical analysis of accidents triggered by natural hazards, Environmental Engineering and Management Journal, Vol.10, No. 1, pp. 53-58.
  28. Quarantelli, E. L. (1990). Similarities and differences in institutional responses to natural and tecnological disasters, Disaster Research Center (preliminary paper #147), pp. 1-21.
  29. Rovins, J., & Winningham, S. (2010). Waiting for Disasters: A Risk Reduction Assessment of Technological Disasters.
  30. Shaluf, I. M. (2007). An overview on disasters. Disaster Prevention and Management, 16(5), 687-703. doi:10.1108/09653560710837000
  31. Shaluf, I. M. (2008). Technological disaster stages and management. Disaster Prevention and Management, 17(1), 114-126. doi:10.1108/09653560810855928
  32. Thennavan, E., Ganapathy, G., Chandrasekaran, S., & Rajawat, A. J. I. J. o. D. R. M. (2020). Probabilistic rainfall thresholds for shallow landslides initiation – A case study from The Nilgiris district, Western Ghats, India. 2(1).
  33. Vazquez, M., Jordan, O., Kuper, E., Hernandez, D., Galmarini, M., & Ferraro, A. (2010). Management of acute traumatic stress in nuclear and radiological emergencies. Health physics98(6), 795-798.
  34. Vukoje, J. (2012). Osnovne funkcije savremene porodice. Svarog, 1(4), 137-144.
  35. Wang, J. (2000). Analysis of safety-critical software elements in offshore safety studies. Disaster Prevention and Management, 9(4), 271-282. doi:10.1108/09653560010351961
  36. Zio, E. Avenc, T. (2013). Industrial disasters: Extreme events, extremely rare. Some reflections on the treatment of uncertainties in the assessment of the associated risks, Elsevier, Volume 91, Issues 1–2, pp. 31-45
  37. Jakovljević, V. (2006). Sistem civilne odbrane. Beograd: Fakultet civilne odbrane.
  38. Klajn Tatić, V. (2016). Upravljanje prirodnim i nuklearnim katastrofama: pravni i etički pristup, Strani pravni život, Vol. 60, Br. 1, str. 45-59,
  39. Savić, A. Stajić, Lj. (2006). Osnovi civilne bezbednosti. Novi Sad: Fakultet za pravne i poslovne studije.
  40. Trbojević, M. (2018). Zaštita kritičnih infrastruktura – iskustva tranzicionih zemalja, Politička revija, 56 (2), 99-118.
  41. Cvetković, V., Filipović, M., & Gačić, J. (2019). Zbirka propisa iz oblast upravljanja rizicima od katastrofa. Beograd: Naučno stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *